Kunduz - Mjesto Bundesverovog oružanog angažmana

Onaj ko u medijima traži informacije o Kunduzu, uvijek nailazi na iste sadržaje: napad na dva kamiona-cisterne sa 100 mrtvih, okršaji sa talibanima, 54 mrtva vojnika Bundesvera, komplikovano, ako ne i neuspjelo „partnerstvo“ sa snagama bezbjednosti u Afganistanu. „Tamo se angažovanje pretvorilo od bušenja bunara u borbeno angažovanje“, kaže ministar odbrane Tomas de Mezijer. Može se to i drastičnije formulisati: na sjeveru Avganistana Bundesver je kao vojska mira izgubila svoju nevinost.

Pri tom je sve počelo obećavajuće. U jesen 2003. godine stigli su prvi vojnici u Kunduz. Ubrzo je usred grada kupljeno nekoliko placeva, prostor je provizorno zaštićen zidom i sa nekoliko rolni bodljikave žice. Afganistanske snage bezbjednosti, na brzinu regrutovane među stanovništvom, preuzele su stražarsku dužnost. Više od toga nije bilo neophodno, niti poželjno: njemački vojnici su došli kao prijatelji, oslobodioci i pomagači u izgradnji. Tako su sebe vidjeli vojnici i tako su bili viđeni od strane afganistanskog stanovništva. Situacija je bila tako mirna, da se uskoro govorilo o „Banji Kunduz“.

Samoinicijativni napad katastrofalnih posljedica

Kada je 2006. godine na jugu zemlje porastao pritisak talibana, pobunjenici su tražili i pronašli prostor za povlačenje u do tada mirnom sjeveru zemlje. U međuvremenu je Bundesver premješten u novi vojni kamp, u utvrđenje podignuto na brdu iznad grada. I to s dobrim razlogom, jer uskoro je „Banja Kunduz“ otišla u istoriju: uvijek i iznova su konvoji Bundesvera bili napadani i bivali uvučeni u okršaje. Prvi put od Drugog svjetskog rata ponovo se zvanično govorilo o palim vojnicima, prvi put od 1945. godine njemačke snage su samoinicijativno stupile u napad. Sa katastrofalnim posljedicama: tokom bombardovanja dva kamiona-cisterne 2009. godine, napada koji je naređen iz preventivnih razloga, mnogo afganistanskih civila je izgubilo život.

Bile su to slike koje kod kuće u Njemačkoj nisu bile dobro primljene. Angažovanje u Kunduzu postalo je ključna tema, simbol emotivne rasprave o smislu i prihvatljivosti oružanih intervencija Njemačke u inostranstvu.

Zaboravljeni uspjesi

Sasvim u zaborav su pri tom pali neporecivi uspjesi u deset godina njemačkog prisustva u Kunduzu i okolini: izgrađene su ulice i škole, zdravstveni centri, ustanove za obrazovanje nastavnika sa oko 1.600 studenata. Obučeni su policajci i zanatlije – civilni pomoćnici za razvoj sproveli su stotine manjih i većih projekata, sa ili bez Bundesvera, ali uvijek u sjenci vojnog kampa. Sam kamp je postao značajan privredni faktor u gradu.

Ti učinci na polju obnove i izgradnje sada su ugroženi. Samo posebno istrajni optimisti će poći od toga da afganistanske snage bezbjednosti mogu bez problema da se staraju o miru i redu. Njemačka državna Organizacija za razvojnu pomoć GIZ jeste najavila dalje aktivnosti i nakon povlačenja Bundesvera, ali ona će morati da se aranžira sa novim odnosima moći, svejedno kako oni u budućnosti budu izgledali. Jer talibani su sve jači, pod kontrolom već imaju nekoliko regiona oko Kunduza. I za „božje ratnike“ je Kunduz mjesto velike simboličke snage. Do intervencije nakon 11. septembra predvođene SAD, Kunduz je bio utočište talibana. Ako poslije povlačenja Bundesvera ponovo preuzmu glavnu riječ, to će biti jak signal za Afganistan, koji će ekstremistima pružiti dalji podstrek.

Komentar: Florian Weigand

Odgovorni urednici: Ivana Ivanović / Mehmed Smajić