Čokoljublje, Vitez
4. maj 2016Zamjena diskova i disk-pločica nije komplikovana intervencija zbog koje bi Kijameta morala iz Sarajeva voziti do Viteza, škrgućući kočnicama kao šinsko vozilo. (Kijameta je novi lik u ovom serijalu putopisa, iz kojeg je Čokoljub otišao kao Džerard iz Liverpula u Galaksi. Za nju se može reći da plijeni poglede svojim neobičnim linijama, koje je osmislio crtajući karikaturu vepra Mike Torpey, a konačno uobličio bivši i ponovni Audijev dizajner Peter Schreyer. Nadimak je dobila dan nakon usvojenja, pošto je odbila da se upali, valjda ljuta što je iz servisa do kuće dovezena s podignutom ručnom.) Međutim, kako su u paket usluga osim besplatne zamjene bili uključeni i ručak, domaća jabukovača (samo tri posto šećera) i šetnja bekjardom FIS-a, ponuda se nije mogla odbiti.
Do Viteza se sad, otkad se autocestom zaobilazi Rajlovac, stiže brže preko Lašve nego preko Busovače. Ali je ovaj sporiji put zanimljiviji, jer prolazi kroz živopisne univerzitetske centre Ilidža, Kobiljača i Kiseljak i jer vožnja podsjeća na plovidbu po južini. Ali njime ćemo kad promijenimo diskove.
Iz perspektive suvozača, Vitez je grad na čijim se ulicama vodi žestoka borba za prevlast između rupa i ležećih policajaca. Kao da je načelnik općine bio akcionar asfaltne baze i rođeni brat trgovca amortizerima. U svakom slučaju, nije bio arhitekta, jer su fasade uglavnom zapuštene, flekave ili krastave, dimnjaci na krovovima kao zubi ojedeni karijesom, limovi na okapnicama iskrivljeni i crveni od hrđe. Mnoge prizemne radnje su zatvorene, izlozi prljavi, a kroz zamućena stakla naziru se u unutrašnjosti ostaci inventara. Samo po strukturama zgrada vidi se da je u jednom kratkom periodu svoje istorije mjesto ukrstilo poglede s urbanizmom, onda kada je vojna industrija socijalističke Jugoslavije radila punom parom.
Tada je sagrađen i Dom kulture, danas Hrvatski dom u Vitezu, ispred kojeg iz ukrasnog zelenila vire bronzana poprsja dvojice pripadnika HVO-a, Josipa Plavčića Đokca i Darka Kraljevića, kojeg ratna svjedočenja dovode u vezu s najtežim zločinima počinjenim u Lašvanskoj dolini. Nije mu suđeno valjda samo zato što je devedeset pete poginuo u prometnoj nesreći, možda baš u onom BMV-u koji se u jednom obavještajnom dokumentu spominje da je kupio. U istom dokumentu pominje se i "nerazriješena njegova uloga oko podizanja deviznih sredstava za plaće NPP Vitezovi..." Njegova je jedinica bila ofanzivna, jedna od onih mnogobrojnih koje su širom Bosne i Hercegovine s podjednakim žarom branile kućna ognjišta i napadale državne magacine. Štabovi su u ta davna praskozorja današnje sjajne slobode zasjedali u kafićima, neprijatelj je preslušavan u podrumima, zarobljenicima se trgovalo kao sitnom stokom, zauzimane su benzinske crpke, upadalo se u stanove s čarapama na glavama i pucalo u ljude iz interesa i obijesti.
Osnovna škola i ispostava pravnog fakulteta - pod jednim krovom
Osnovna škola tehnički ne spada u "dvije pod jednim krovom", jer je bošnjačka u novoj a hrvatska u staroj zgradi. U prostorijama hrvatske osnovne škole djeluje i područno odjeljenje mostarskog Pravnog fakulteta. Cijena školarine je, stoji na vratima, po jednom semestru za redovne studente 200, a za vanredne 750 KM.
Obje osnovne škole, i hrvatska i bošnjačka, ovih dana pozivaju roditelje da upišu djecu u prvi razred. Poziv na jednoj potpisuje Uprava, na drugoj direktor, Imamović Armin. Prva poziva djecu iz naselja Grda, Prigradina, Rijeka, Stari Vitez, Divjaka, Gornja i Donja Večeriska, Novo, Naselje, Naselje-Kamenjače, Gaćice, Očice, Kruščica, i Sofa, druga iz naselja Vitez, Večeriska; Divjak, Grbavica, Gaćice, Novaci, Rijeka, S.Selo, Sadovače, Kruščica, Vraniska.
U subotnje rano predprvomajsko popodne nema mnogo svijeta u centru. Radnje su uglavnom zatvorene, tezge na pijaci ispražnjenje, starci s klupe ispred džamije razilaze se. Rade još mesnice, trafike, granapi i pokoji kombi, s gajbama sadnica vrtnog i balkonskog bilja. Saksijica bosiljka: jedna marka.
Muškarci cijepaju drva, jer im je sad cijena najniža, pa su travnjaci pod balkonima četvorospratnica već skoro sasvim popunjeni zalihama za narednu zimu. Oni koji su taj posao završili, ako nisu otišli u Hercegovinu za praznik, deveraju oko kamiona ili tiketa; ili se klade uživo, s novčanicama na stolovima poređanim oko ringa za borbu pijetlova.
Vitez i borba pijetlova
Razbijati glavu oko toga zašto su borbe životinja dopuštene ako su nezakonite ima smisla u državama u kojima se kriminalci više boje inspektora nego ležećih policajaca. Pošto Bosna i Hercegovina ne spada u takve, putopisac će se privučen kukurikanjem u podne s terase kafića nedaleko od gradskog stadiona, naći među pedesetak muškaraca lica tvrdih kao na granitnim frizovima socrealističkih spomenika.
Dva horoza, unutar kružne ograde visine do malo iznad muškog koljena, u ringu promjera dva muška koraka, pri kraju su borbe. Naizmjenično se kljucaju, izduženih vratova i šiljatih glava bez ikakvog glasa, ne šireći krila. Konobar obilazi publiku, donosi pune a odnosi prazne šolje, boce i čaše, uglavnom sky-cole i voćnih sokova. Jedan od boraca posustaje i pada, drugi mu stoji na hrbtu i kljuca u tjeme. Vlasnik poraženog ustaje i vadi ga iz ringa. Vlasnik pobjednika prekoračuje ogradu i podiže pulena u naručje, pozirajući za facebook statuse. Novčanice prelaze iz ruke u ruku.
Poraženi horoz izdiše na šljunku pored ceste. Sasvim je miran i vjerovatno sretan. Pao je u viteškoj borbi, kako jednom pravom horozu i dolikuje. Krvavog vrata leži pored točka nekog automobila. Gume su ćelave, blatobrani zahrđali, karambolka slomljena, pragovi truli, ali je farba metalik a ratkape nove. Gepek je pun praznih kaveza. Bio je to loš dan za neke kladioničare, ali slavan za pijetlove iz Grda, ili Prigradina, ili Kruščice, ili Sadovače... Pa i to što neće završiti u bronzi, nego u emajlu, ne znači da ih se neće sjećati u njihovim kokošinjcima i da uspomenu na njih neće čuvati čak i žumanjca u uskršnjim jajima.
Po privjescima na retrovizorima automobila parkiranih ispred kafića može se zaključiti da je događaj interkonfesionalan, katolički i muslimanski. Stranac bi od vlasnika tespiha i krunica očekivao više blagosti i empatije, ali onaj ko se rodio u Bosni i čitao u njoj Andrića prerastao je basne propovjednika. Ista će ovakva tvrda lica, muška i ratnička, kao izlivena iz bronze, koja danas s hladnom pažnjom bešćutno posmatraju borbe u kafanskom kavezu, sutra na prvi kukurik svojih predvodnika viteški sakrivena iza vunenih kapa s prorezima za oči izaći u zoru slobode iz kafića-štabova i ubijati dojučerašnje komšije i saveznike, bacajući ture-jazije hoće li im poštedjeti djecu.
Ring će biti ograđen nekom kvalitetnom evropskom žicom, sa fudbalskim stadionom na liniji razgraničenja. Gdje će ona tačno prolaziti može budući gledalac predvidjeti i prema nazivima ulica, na mapi mjesta, koja putnike dočekuje na autobuskoj stanici. Ovamo 325. brdske, ovamo Viteške brigade, onamo Hrvatskih branitelja, ovamo Branilaca Starog Viteza, ovamo Saje i Braje, onamo Petre Krešimira, donekle Stjepana Radića, odnekle Kralja Tvrtka. Šehidsko groblje na toj mapi nije ucrtano, na različite načine podjednako nevažno svima osim porodicama pokopanih.
Između dva šesnaesta aprila, u tih 364 dana kad mrtvima pada cijena na političko-medijskoj berzi, to grobljance stoji kao napuštena građevina uspješnog gazde kome su dobri poslovi otvorili mogućnosti da plodi pare na većim gradilištima.
Tu su sahranjeni i ljudi ubijeni u svojim kućama, nenaoružani, na oči vlastite djece.
Ubojice su do danas ostale nepoznate. Možda su u međuvremenu poginuli, ili umrli, a možda su otišli u Hercegovinu za praznik, možda spremaju drva za još jednu zimu, možda ispunjavaju tikete, možda će kad prođe praznik s dnevnikom u ruci ući u razred i vježbati gradivo za maturu, možda će u odijelima i s kravatama čekati ispred škole da im kćeri i sinovi izađu kao masteri prava, možda sjede u podne oko krvavih pijetlova i čekaju da svane noć.