Kubanski ljekari u dvostrukoj misiji

Kuba pokazuje kapitalističkom svijetu kako funkcioniše pomoć kriznim područjima. Samo od kraja oktobra je ova komunistička zemlja u zapadnu Afriku poslala više od 250 ljekara i njegovatelja. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), treba uslijediti slanje još 50 njih. Prema tome, Kuba je za ovaj zadatak pripremila ukupno više od 450 osoba. Od izbijanja epidemije u martu je oko 4.500 ljudi umrlo od infekcije ebolom, koja je najraširenija u afričkim zemljama poput Liberije, Siera Leonea i Gvineje.

Na međunarodnom nivou je spremnost Kastrovog režima za pomoć doživjela veliku popularnost. Generalna sekretarka WHO-a i specijalni izaslanik UN-a za ebolu David Nabarro lično su se zahvalili predsjedniku Raúlu Castru i kubanskom ministru zdravstva Robertu Moralesu za podršku. Čak se i SAD, kao iskonski i klasni neprijatelj Kube, putem Johna Keeryja, pohvalio angažman Kube.

Kuba predstavlja najveću stranu delegaciju

Uistinu je Kuba sa svojim kontingentom pomoćnika zasjenila sve ostale nacije. I to se nije dogodilo prvi put. Kubanski ljekari i medicinari su još 2005. godine, poslije jakog zemljotresa koji je zahvatio pakistanski dio Kašmira, priskočili u pomoć i bili su čak brojniji od pakistanskih ljekara i medicinara. A i 2010. su bili prvi koji su pomogli Haitiju nakon zastrašujućeg zemljotresa.

I druge zemlje, slanjem stručnjaka i pomoćnika, kao i druge pomoći, pomažu krizne regione. Međutim, koliko to dugo može trajati pokazuje epidemija ebole u zapadnoj Africi. "Kuba je tu nešto posebno", kaže José Luis Di Fabio, koji je na čelu ureda WHO-a u Havani: "Zemlja je sposobna da veoma brzo reaguje, ima iskusne ljekare i političku volju", kaže on.

Kuba zarađuje milijarde zahvaljujući svojim ljekarima

Upravo to je, iz potpuno drugog razloga, osudio Antonio Guedes. On je Kubanac, ljekar i predsjednik Kubanske liberalne stranke koja djeluje u egzilu. Za njega se kod pozadine političke volje na Kubi ne radi o namjeri da se pomogne. Režim u Havani mnogo više stremi ka reakcijama javnosti, koje su se upravo sada pokazale: "Kuba to u prvom redu radi kako bi ispolirala svoj politički imidž, a potom i zbog ekonomskih razloga, te kako bi pridobila naklonost UN-a i Komisije za ljudska prava, ali i zemalja kojima pomaže, a koje će glasati u korist Kube."

Naime, 50.000 saradnika kubanskih zdravstvenih institucija, prema podacima tamošnjeg ministarstva zdravstva, angažovano je u misijama u 66 zemalja. Oko 30.000 njih je stacionirano u Venecueli. Skoro jedna trećina ljekara kojima raspolaže Kuba radi u inostranstvu: 12.000 ih je u Brazilu, 2.000 u Angoli, a ostalih 2.000 u ostatku Afrike.

Režim u Havani, zahvaljujući njima, zarađuje više od šest milijardi eura godišnje. Tek mali dio onoga što doktori zarade u inostranstvu će im biti isplaćeno u vidu plaća. Brazil Kubi za svakog medicinara plaća 3.100 eura mjesečno. Tek je pod pritiskom brazilske vlade došlo do toga da se doktorima isplaćuje najmanje 900 eura. Prema podacima predstavnika WHIO-a Di Fabia, Kuba u vidu dnevnih paušala po pomoćniku dobija 190 eura. Kubanski ambasador u Berlinu nije odgovorio na pitanje DW-a o plaćanju ljekara u područjima zahvaćenim ebolom.

Teški uslovi za kubanske ljekare

Kada je riječ o kubanskim pomoćnicima, tu se radi o rutiniranim stručnjacima sa međunarodnim iskustvom. Oni bi tamo trebali raditi šest mjeseci. S druge strane, stručnjaci međunarodne organizacije Ljekari bez granica u područjima u kojima vlada epidemija ebole ostaju svega šest sedmica, jer je njihov posao i zbog zaštitne odjeće veoma iscrpljujući.

To je pak nužno zbog njihove zaštite od visoko zaraznog virusa. Kako bi pravilno koristili zaštitnu odjeću, postojeće medicinsko osoblje sa Kube je apsolviralo trosedmičnu izobrazbu u tropskom Medicinskom institutu Pedro Kourí blizu Havane. U slučaju da se neko od njih zarazi, kako kaže prvi čovjek Instituta Jorge Pérez, njemu će, sve dok ne ozdravi ili ne umre, biti pružena pomoć u specijalnoj ustanovi za zaražene međunarodne humanitarce.

Koliko dobrovoljno mogu volontirati Kubanci?

Opozicioni mediji u tome su vidjeli zvaničnu potvrdu toga da se pomoćnici koji se zaraze ebolom ne smiju vratiti na Kubu, a i svi učesnici misije prije odlaska na zadatke moraju potpisati saglasnost.

Dobrovoljci iz redova organizacije Ljekari bez granica se u slučaju infekcije ebolom odmah prebacuju u svoju zemlju, gdje se liječe i gdje su blizu svoje porodice. S obzirom na slabe mogućnosti opskrbe na Kubi je to razumljivo, smatra Guedes, a to svjedoči i o neljudskosti režima u Havani.

Ipak, na ovom karipskom ostvu bi se oko 15.000 dobrovoljaca trebalo prijaviti za učešće u misijama u područjima pogođenim ebolom. Moguće je, smatra Guedes, ali je malo vjerovatno. Konačno, kod dobrovoljaca na Kubi se, kaže on, radi o sljedećem: "Onaj ko ne sarađuje rizikuje da izgubi svoje radno mjesti i poziciju ili mu sin ne može dobiti mjesto na fakultetu."

Sve to, naglašava Guedes, koji je na čelu Zdravstvenog centra u Madridu, ne može štetiti rezultatu: "Naravno da je uvijek dobro kada ljudi - svejedno gdje na svijetu - dobijaju pomoć koja im je nužna." Ono o čemu se ovdje radi, kako smatra ovaj Kubanac u egzilu, je nešto sasvim drugo. Naime, radi se o tome da se, pored svog oduševljenja, ne zaboravi kako je sa Kube stigla odlučna pomoć.