Krvavo igralište u Srebrenici

Osvanuo je lijep, sunčan dan 12. aprila 1993. godine. Proljetni dan lijep, kakav samo u Podrinju može biti, ničim nije nagovještavao da će krvavim slovima ostati zabilježen u istoriji. U Srebrenicu, bh. gradić sa jedva desetak hiljada stanovnika pred rat, za ofanzive srpskih snaga slilo se iz cijelog Podrinja više desetina hiljada Bošnjaka koji su morali pobjeći od svojih kuća. Početkom aprila među njima se, od usta do usta, pronijela informacija o skoroj demilitarizaciji Srebrenice i stavljanju pod zaštitu UN-a. Ljudi su se malo opustili iz ratnog grča i počeli izlaziti na otvoreno. To i lijepo vrijeme na školsko igralište u centru grada dovelo je veliki broj ljudi, žena i djece. Mlađi su igrali fudbal, a stariji gledali i prepričavali vijest o skorom dolasku UN-ovih snaga za koje su mislili da će im donijeti spas.

Hasan Hasanović, jedan od preživjelih očevidaca, prisjeća se: “Na mjesec dana ranije u grad je ušao komandant UNPROFOR-a, francuski general Morion, i obećao da će Srebrenica biti proglašena zaštićenom zonom. Toga dana očekivali smo ga da se vrati i donese radosnu vijest. Na tribinama igrališta bilo je mnogo mladih. Narod je šetao ulicom pored igrališta, a ja sam sa društvom na tribini čekao svoj red da igram fudbal. Odjedanput začule su se eksplozije u gradu. Sjedio sam na prvoj tribini. Na par metara ispred mene na igralištu sam prvo vidio crni dim, onda je odjeknula strašna eksplozija. Onesvijestio sam se. Kada sam došao k sebi čuo sam vrisku, jauke, okrenuo sam se i na tribinama iza sebe ugledao pokolj, ljude bez glava, nogu, ruku pokidanih trupova. Na ogradi iza, puno ljudskog mesa, dijelova tijela, kose…”

Fatima Husejnović, u to vrijeme predsjednica ratnog Aktiva žena u Srebrenici i jedan od očevidaca koji su radili na sakupljanju i sahranjivanju ostataka nastradalih, kaže da je i drugi dan nakon masakra školsko igralište bilo mjesto strave i užasa: “Nakon što su mrtvi odvezeni psi su napali na ostatke tijela koji nisu pokupljeni zbog straha od ponovnog granatiranja. Mrežasta ograda oko igrališta bila je izlijepljena komadima mozga i sitnim komadićima tijela. Krv je bila na sve strane.”

Fikret Ibrahimović je ovdje izgubio kćerku. Ne voli da se prisjeća tih trenutaka, ali nam pokazuje mjesto gdje je poginula. On je ogorčen što ni 22 godine nakon toga odgovorni nisu kažnjeni: “Moja jedina želja je da se odgovorni i naredbodavci otkriju i osude, a žrtvama ovdje poginulim da se podigne spomen ploča sa imenima svih ubijenih.”

Čas istorije 22 godine kasnije

Danas, 22 godine kasnije, na istom mjestu održan je čas istorije, proučena fatiha za nastradale. U prisustvu potpredsjednice Federacije BiH Melike Mahmutbegović i Ramiza Salkića, potpredsjednika Republike Srpske, brojne delegacije boračkih i udruženja porodica žrtava rata te lokalne vlasti u Srebrenici položile su cvijeće. Jedan od očevidaca, a danas potpredsjednik SO Srebrenica Hamdija Fejzić, u svom obraćanju prisutnima je, između ostalog, poručio: “Poručio bih zločincima: I zrno žita se neko vrijeme krije ispod zemlje, ali njegovu tajnu pokaže zelenilo. Nadajmo se da je došlo vrijeme da i zločinci otkriju svoje tajne i ugledaju lice pravde. Ovo mjesto, kao i mnoga druga mjesta u Podrinju, svjedoči da se genocid nad Bošnjacima nije desio samo '95. godine već da je započeo još ’92. A devedesetpeta je završni i najteži udarac Bošnjacima u istoriji.”

Mediha Mustafić Smajić je na ovom mjestu izgubila oca. Ona kaže da je, nevezano za ličnu tragediju, sakupila dosta informacija i materijala koji bi mogli pomoći u pokretanju sudskog postupka i poslala to na adresu tužioca: “Prije dvije godine, nakon njegovog imenovanja, uputila sam javno, otvoreno pismo Goranu Salihoviću, glavnom tužiocu Tužilaštva BiH. Nikada nisam dobila nikakav odgovor niti je čak iz tužilaštva bilo kakve reakcije. Jedino su neke NVO komentarisale pojedine navode jer sam u tom pismu navela činjenice i poimenično sve koji bi potencijalno mogli biti odgovorni za zločin. Sve je ostalo mrtvo slovo na papiru i do danas, koliko mi je poznato, nije pokrenuta nikakva istraga niti ičija odgovornost.”

Nedoumice oko samog događaja i podataka

Oko ovog zločina u Srebrenici ima i dosta nedoumica. Vijest o masakru tada nije objavio nijedan medij, iako su informacije putem radio veze odaslane u svijet. Zvanična istraga nikada nije provedena, a dokumentacija iz srebreničkog Doma zdravlja uništena je u julu '95. Godine. Zato se pojavljuju i različiti podatci o broju nastradalih.

Tako u nekim izvještajima bilans masakra je 36 mrtvih, 85 ranjenih, od kojih je 16 umrlo od zadobijenih rana. Drugi opet pišu da je, nakon što su “na samo središte igrališta pale tri granate većeg kalibra, u trenu poginulo više od 120 ljudi i još je toliko ranjeno.” Ima i onih koji pišu da su svi nastradali bila djeca. Zvanično se govori o 74 ubijenih i više od 100 ranjenih.

Naser Orić, ratni komandant Armije BiH, u svojoj knjizi “Srebrenica svjedoči i optužuje“ kaže da je “12. aprila 1993. godine od šest granata ispaljenih iz artiljerijskog oružja s položaja Vojske Republike Srpske s brda Koprivno na igralištima ubijeno 66 Bošnjaka, a 85 osoba teže i lakše ranjeno.”

Ne slažu se ni podaci o broju projektila. Neki kažu da su tri pala na samo igralište. U Orićevoj knjizi se navodi da ih je šest, drugi tvrde da je palo sedam granata, a ima i izjava koje govore da je to ustvari bila improvizovana bomba bačena iz aviona, tzv. ”krmača” u kojoj su se nalazili komadi željeza i ekseri. Današnji podaci govore o četiri granate. Odgovora nema ni na to zašto se spomen ploča nalazi na susjednom igralištu, a ne na onom na koje su pale granate i na kojem su ljudi izginuli.

Nakon početka povratka Bošnjaka u Srebrenicu, tek 2007. godine prvi put je obilježena godišnjica masakra. Godinu dana kasnije, pred asfaltiranje igrališta, na insistiranje predstavnika porodica, opštinskih rukovodilaca i udruženja, istražitelji Tužilaštva BiH snimili su teren i zabilježili tragove pričinjene udarom granata. Nakon dvadeset godina od zločina postavljena je spomen ploča ubijenim Bošnjacima.