Kriza Angele Merkel

Paralela 1: klečanje Willyja Brandta ispred spomenika u Varšavskom getu 7. prosinca 1970. Gesta koja je danas simbol politike opuštanja Brandtove vlade u odnosu prema Istočnom bloku, uopće nije bila planirana, bila je to spontana akcija tadašnjeg zapadnonjemačkog kancelara: „Osjetio sam da samo naklon glave nije dovoljan.“

Spontani impuls

Na temelju jednog sličnog spontanog impulsa i Angela Merkel je prije tri tjedna odlučila dozvoliti ulazak u Njemačku izbjeglicama koje su se u Mađarskoj nalazile u katastrofalnim uvjetima. I isto kao i Brandt, ona se prije toga ni s kim nije usuglasila. Ona je to jednostavno napravila, zato što joj je osjećaj (njezina savjest?) rekla: tako to ne može dalje!

Ono što danas znaju samo rijetki: i Willyja Brandta su njegovi tadašnji suvremenici gotovo bez iznimke hvalili. “Je li Brandt smio klečati?”, upitao se Der Spiegel tjedan dana kasnije i odmah objavio i odgovor: 41% žitelja Savezne Republike Brandtovu je gestu označilo primjerenom, ali 48% je reklo da je ona bila pretjerano. Pozitivna ocjena, kategorizacija kao “povijesna gesta”, zbila se tek nešto kasnije. Godinu danas kasnije Brandtu je dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Ni to mnogi Nijemci, u ekstremno uzavreloj svađi oko politike savezne vlade prema Istoku, tada nisu razumjeli – a kamoli odobravali. Smije li se Angela Merkel nadati pozivu iz Osla?

Paralela 2: Agenda-politika Gerharda Schrödera. Tko se danas pita zašto je Njemačka ekonomski u puno boljem stanju od većine svojih europskih susjeda, svi stručnjaci će ga uputiti na reformsku politiku Schröderove vlade između 2003. i 2005. Od tada su nastali milijuni novih radnih mjesta, gospodarstvo prosperira, opet rastu porezni prihodi. Socijaldemokrati (SPD) i Zeleni su tada Njemačku od „europskog bolesnika“ reformirali u gospodarsku lokomotivu. Čak i Unija (CDU/CSU) i Liberali (FDP) koji nikada nisu imali hrabrosti za poduzimanje odlučujućih mjera, danas skidaju kapu Gerhardu Schröderu.

Aplauz s pogrešne strane

Schröderova tragedija je u tome da su ga reforme koštale kancelarske dužnosti i da Angela Merkel danas žanje plodove njegovog rada. Svi koji hvale takozvanu „Agendu 2010“ nikada nisu birali SPD i nikada neće ni birati SPD. Upravo ta ista stranka tada je gotovo uništila politiku svog bivšeg predsjednika i do danas se od toga nije stvarno oporavila.

Danas, kada se kritika na račun politike Angele Merkel prema izbjeglicama formira ponajprije u redovima CDU-a i CSU-a, to fatalno podsjeća na situaciju SPD-a prije točno deset godina. Pohvale stižu nažalost s pogrešne strane (gledamo li stranački). Tradicionalni birači Unije sigurno nisu bili na kolodvorima po Njemačkoj i pljeskom pozdravljali izbjeglice koje su stizali u zemlju.

Vidljive naznake krize

I jednoj i drugoj paraleli je zajedničko da su i kancelarstvo Brandta i (još brže) Schrödera zapala u krize. Krize koje su se manifestirale u internim razmiricama, oštrim citatima i provokativnim nastupima, koji su vidljivi i danas: poziv Viktoru Orbanu (kritičaru Angele Merkel) od strane šefa CSU-a Horsta Seehofera bio je otprilike nelojalan kao i izjave Herberta Wehnera (tadašnji moćni šef Kluba zastupnika SPD-a, nap. red.) u Moskvi o Willyju Brandtu ("gospodin se voli kupati u mlakoj vodi“). A „basta-kancelara“ Schrödera može se pronaći u izjavi Angele Merkel s prošlotjedne sjednice Kluba zastupnika Unije: „Svejedno mi je jesam li kriva za val izbjeglica, one su sad tu!“ Očito je da je u međuvremenu i ona nervozna.

Sve su to samo naznake. Ali dok se prije nekoliko tjedana u SPD-u diskutiralo o tome tko bi trebao izgubiti protiv Angele Merkel na izborima za dvije godine, sad se odjednom čini, u kontekstu izbjegličke krize, kao da je počeo sumrak kancelarke i najmoćnije žene svijeta. Otvoren je još samo kraj: ostavka tijekom tekućeg mandata (kao Brandt) ili poraz na izborima za dvije godine (kao Schröder)?