Kritika za poljske nuklearne ambicije

Na dan kada je 'žuta kiša' počela da pada s neba u Istočnoj Evropi, Taoteuz Pastuzijak radio je u svojoj malenoj bašti. Primjetio je neobično žute pahulje koje su se polako nakupljale na travi, ali to ga nije pretjerano uznemirilo. Nastavio je dalje sa svojim poslom. Bila je to 1986. godina kada je u više od hiljadu kilometara udaljenom Černobilu došlo do eksplozije u nuklearnoj elektrani. Pastuzijak tada nije znao da se iznad evrope širi radioaktivni oblak – koji je polako stizao i iznad njegove bašte. Prošlo je još pet dana prije nego što je saznao da se 'nešto dogodilo u Černobilu'. Ali tada je, kako Pastuzijak kaže, već bilo prekasno.

Bilo je prekasno zato što je radioaktivna kiša koja se širila Evropom preko Ukrajine već  našla put do njegovog krvotoka. Tih pet dana je bilo dovoljno da se njegova krv otruje i da se uništi veliki broj bijelih krvnih stanica koje se bore protiv infekcija i virusa. Tokom zime skoro da ne izlazi iz kuće. Boji se prehlada od kojih njegovo tijelo skoro ne može da se zaštiti. Jednom mu je njegov kućni doktor dao lijek uz riječi: “Ovo je najjači lijek koji postoji u Poljskoj. Ako ti on ne može pomoći, nema ti spasa.“

Povratak nuklearne energije

Pastuzijak sliježe ramenima. Prije 15 godina se ovaj bivši pomorski časnik preselio u Kopalino, mali grad na moru u sjevernoj Poljskoj. Izgradio je kuću i pored nje stan koji iznajmljuje turistima. Međutim, jednog dana 'otrov' se vratio po njega. Prošlog novembra sazvan je sastanak na kojem je lokalnim stanovnicima objavljeno da poljska vlada kao jedno od tri moguća mjesta za izgradnju nuklearne elektrane razmatra prirodni rezervat koji se graniči sa Kopalinom. Prvi radovi trebali su započeti u narednim mjesecima.

Poljska je skoro u potpunosti zavisna o uglja: više od 90 posto energije proizvodi se od ovog energenta. Mnogi od pogona uglja su zastarjeli, a prilikom procesa sagorijevanja otpušta se velika količina stakleničkih gasova. Do 2030. godine bi dva reaktora trebala proizvoditi 12 posto poljske energije i na taj način znatno smanjiti upotrebu uglja. Ovo je već drugi po redu nuklearni program u Poljskoj. Izgradnja prvog reaktora je prekinuta nakon katastrofe u Černobilu, a trenutno napušteno gradilište u Čarnovecu također se razmatra kao potencijalno mjesto za izgradnju reaktora.

Strah oko rezervata prirode

Nedaleko od Pastuzijakove kuće nalazi se Baltičko more. Veliki broj automobila sa poljskim i njemačkim registracijskim tablicama putuje tamo preko rezervata prirode. Jedan mladi par s korpama za piknik nestaje među drvećem u pravcu pješčanih dina, koje se svake godine povlače nekoliko centimetara prema unutrašnjosti.

Kada vlasti ostvare svoje planove, ovo drveće će biti posječeno, objašnjava Pastuzijak. Pjeskovito tlo je prekriveno borovima, a iza pješčanih dina svjetluca voda iz Baltičkog mora. Voda je hladna i savršena za hlađenje reaktora. “Ovo je prirodni rezervat “, kaže Pastuzijak. “Koja druga evropska država bi gradila na području prirodnog rezervata?“

On ne čeka odgovor na ovo pitanje, nego kreće prema malom bungalovu skrivenom između dvije susjedne kuće. Bungalov bi bio skoro potpuno neprimjetan da nije velikog znaka prikačenog na ogradi oko bungalova – iskrivljena lobanja, širom raširena usta i prazne oči koje su internacionalni simbol za atomsku energiju. Ispod znaka stoji crnim slovima: “Nie dla Atomu“ ili “Ljudi ovde ne žele atomsku energiju“, prevodi Pastuzijak.

Protesti protiv atomske energije

On svakako poznaje ovaj znak zato što je dizajniran u njegovoj dnevnoj sobi. Na zidovima njegove sobe nalaze se mnogi predmeti i fotografije koji su uspomene na njegovo vrijeme na moru: jedna velika bijela kost kita pored koje se nalazi udica, a iznad svega slika koja prikazuje olujno more. Ovde se šalju mejlovi, planiraju sljedeće aktivnosti, ali i stalno priča o sve većem strahu da je sve to uzalud.

“Vlasti uvijek govore isto: nema razloga za brigu, sve će biti u redu“, govori jedan inžinjer koji tečno govori njemački. On je deset godina radio na jednom univerzitetu na sjeveru Njemačke i trenutno koordiniše saradnju sa njemačkim aktivistima, koji im pomažu dokumentacijom i ponekada prelaze granicu kako bi zajedno sa njima protestovali. Odlučio je da zataji svoje ime. Njegova žena nije pretjerano oduševljena njegovim aktivizmom.

Neki ljudi koji žive u regionu nadali su se novim radnim mjestima, otkriva on u razgovoru za Dojče vele. “Ali mnogi se boje da će nuklearna postrojenja učiniti našu zemlju bezvrijednom i da će otjerati turiste."

Nuklearni lobisti

Poljska ambasada u Njemačkoj je vila koja se nalazi u predgrađu Berlina. U drvom obloženoj sobi Arkadiuz Roman oprezno postavlja svoju zlatom optočenu šoljicu s čajem na sto. Romanov zadatak je da objasni zašto su poljske vlasti, koje su odustale od svog prvog nuklearnog programa nakon katastrofe u Černobilu, sada odlučile da 'ožive' ovaj program. Nuklearni reaktori će, kako objašnjava ovaj diplomata, osigurati nova radna mjesta i smanjiti ovisnost Poljske o uglju.

On kaže da može veoma dobro razumjeti strah ljudi. “Iskreno govoreći, i ja sam se u početku prepao kada sam saznao da će se graditi nuklearna elektrana blizu mjesta gdje živim“. Posebno nakon onoga što se dogodilo u Fukušimi, dodaje.

Roman je nakon nesreće u Fukušimi morao prekovremeno raditi kako bi odgovarao na žalbe. Susretao se sa političarima, predstavnicima udruženja građana i stručnjacima za pitanja nuklearne energije. Krajem godine prelazi na novu poziciju u Varšavi i zasigurno ga očekuje još mnogo prekovremenih sati rada: “2013. godine ćemo objaviti investitore i mjesto izgradnje“, kaže on. Samo u toku protekle godine je preko 30.000 pisama zabrinutih Nijemaca stiglo u poljsku ambasadu u Njemačkoj. Roman je svako od tih pisama proslijedio dalje u Varšavu.

Nema cunamija na Baltičkom moru

Roman kaže da je demonizacija nuklearnih reaktora pogrešna: “U Japanu se dogodio cunami, ali ne postoji mogućnost da se to dogodi ovde. Na Baltičkom moru nema cunamija. Osim toga, koliko sam ja upućen, Rusi su u Černobilu sprovodili određene eksperimente.“ On naglašava da se na Baltičkom moru ne može dogoditi nova Fukušima.

Mnogobrojne evropske zemlje, uključujući i Njemačku već godinama koriste energiju koju proizvode nuklearni reaktori bez ikakvih problema. “Svaka zemlja ima pravo da sama odabere na koje načine će proizvoditi energiju i to činimo mi sada.“

Podrazumijeva se da će neki od izvora energije biti obnovljivi. Do 2030. godine bi jedna četvrtina energije trebala da se proizvodi iz vjetra, sunca i biogasa. Ali Katarina Gucek iz ogranka 'Grinpisa' u Varšavi smatra da to neće biti dovoljno. Ubjeđena je da Poljska može biti potpuno neovisna od bilo kojeg od energenata – i bez upotrebe atomske energije. Umjesto potencijalno opasne nuklearne energije, vlast bi trebala da se koncentrise na obnovljive izvore energije:“Jednostavno, previše su rizični!“

Upravo su ovi rizici zaslužni za Pastuzijakove mnoge neprospavane noći. On se boji da će njegova kuća i mali turistički biznis postati bezvrijedni i da svojoj kćerkici, koja je tek krenula u školu, neće moći obezbijediti lijepu budućnost. I, naravno, najveći od svih je strah da će žuta kiša ponovo početi da pada.

Autor: Naomi Conrad / Staša Nikodinović

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić