Kristalna noć: Svijet je samo gledao

Stotine sinagoga i prostorija za molitvu te noći je zapaljeno. Ljudi su otvoreno na ulicama ponižavani, bili pretučeni, a u nekim slučajevima i ubijani - i to samo za to jer su bili Jevreji.

A ta noć je bila tek početak. Već 10. novembra 30.000 jevrejskih muškaraca je odvedeno u koncentracione logore Dachau, Sachsenhausen i Buchenwald. Među njima je bio i otac W. Michaela Blumenthala koji se prisjeća:"Još uvijek čujem riječi moje majke kada je on odveden. U rano jutro došla su dva policajca, koji su ga vjerujem najprije odveli u neku stanicu prije nego što su ga dalje transportirali. Šta se dešava? Šta će učiniti s njim? Šta je učinio? Gdje ga odvode? I kao 12-godišnje dijete naravno da osjećate strah odraslih, u ovom slučaju moje majke."

Blumenthal je tada bio dječak od 12 godina. 75 godina kasnije on ponovo živi u Berlinu gdje radi kao direktor Jevrejskog muzeja.

Prelomnica u svjetskoj istoriji

Tjelesni napadi i zastrašivanja bili su u Njemačkoj svakodnevnica odmah nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast. Brojni Jevreji su odjednom dobijali zabranu rada, nisu više smjeli slobodno stupiti u javne ustanove, a imovina im je bila oduzeta. No nakon toga su nacionalsocijalisti dobili povod za javni progon.

7. novembra je jevrejski tinejdžer Herschel Grynzpan u Parizu ubio njemačkog diplomatu. Dva dana kasnije Hitler je dao naredbu za pogrom. Istoričar Raphael Gross kaže: "Važno je da se novembar 1938. godine uzme kao rez u istoriji, kao ono što se dogodilo pred očima svijeta, pred očima medija, pred diplomatskim predstavništvima, pred svim građanima."

Svi diplomati koji su tada bili stacionirani u Njemačkoj izvijestili su svoje zemlje o ovim događajima. Poljski generalni konzul u Leipzigu izvijestio je tada o poljskoj porodici Sperling: "Sperlingova supruga je skinuta do gola nakon čega su pokušali da je siluju." Letonski ambasador je napisao: "Kurfuerstendamm (glavna ulica u Berlinu - op. red.) izgledala je kao bojno polje."

Pa ipak diplomate nisu u svoje domovine poslale konkretne zahtjeve ili prijedloge da se djeluje. O tome svjedoči Hermann Simon, direktor Jevrejskog centra koji je sakupio diplomatske izvještaje iz 20 zemalja:

"Posebice velike sile nisu željele konfrontaciju, a također nisu željele veliki broj izbjeglica iz Njemačke. Dakle bilo je to određeno suzdržavanje ili čekanje, kao i varljiva nada da će se nekako moći usaglasiti sa režimom. Utoliko je odjek na ove izvještaje bio relativno mali."

SAD jedine povukle ambasadora

SAD su bile jedina zemlja koja je povukla svog ambasadora iz Berlina. A Velika Britanija je bila jedina koja je pomogla izbjeglicama, kaže Raphael Gross: "Velika Britanija je izrazila spremnost da primi djecu i to odmah. Tako je 10.000 djece stiglo u Englesku neposredno nakon novembra 1938. godine. To znači da je shvaćeno da se dogodilo nešto novo. Nakon toga su pojedine države reagirale, ali premalo i previše suzdržano."

To da bi nacionalsocijalisti mogli imati plan da usmrte sve Jevreje u tom trenutku se nije moglo predvidjeti, smatraju Simon i Gross. Tako je italijanski ambasador 16.11. 1938. godine napisao:

"Nije zamislivo da će 500.000 ljudi jednog dana biti strijeljano ili da će biti osuđeni na samoubistvo ili da će biti zatočeno u koncentracionom logoru."

Bila je to fatalna pogrešna procjena. Porodici W. Michaela Blumenthala pošlo je za rukom da pobjegne u Šangaj. Bilo je to jedino mjesto u tom trenutku u koje su izbjeglice mogle pobjeći bez vize. Raphael Gross stoga u tome vidi svojevrsnu opomenu: "Ljudi se uvijek pitaju šta iz toga možemo naučiti. Utoliko se može reći da možda uopće nije loše ako bi se stavili u situaciju tih izbjeglica. Mi smo sada u situaciji u kojoj vidimo da je u Šengenskom prostoru do sada umrlo 20.000 ljudi, koji su se najvećim dijelom utopili u Sredozemnom moru, tako da bi se već moglo razmisliti o tome šta zapravo doživljavaju te izbjeglice. Stoga ne bismo smjeli razmišljati o njima samo nošeni strahom."

Autori: Sarah Judith Hofmann / Zorica Ilić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić