Teroristi nisu vukovi samotnjaci

Kao prototip vuka samotnjaka važi norveški terorista Anders Brejvik, koji je 22. jula 2011. ubio 77 ljudi. "Evropa se sve više navikava na napade terorista, ali Brejvikovo djelo je od njega napravilo najsmrtonosnijeg od svih tzv. vukova samotnjaka ("deadliest lone wolf attacker") u istoriji kontinenta", pisao je američki magazin Njzvik u aprilu 2016. o Andersu Brejviku.

Kada je napadač iz Krajstčerča na Novom Zelandu, samo nekoliko sati nakon terorističkog napada na dvije džamije, prvi put označen kao vuk samotnjak, to je zapravo bilo duboko poštovanje za Norvežanina Brejvika.

"Nijedna grupa mi nije naredila da djelujem"

Istraga je još u povoju. Do ovog trenutka čak nijednom nije jasno rečeno da li je osumnjičeni za teroristički napad Brenton Terant sam napisao manifest na 74 stranice, koji je kratko prije napada objavio na društvenim mrežama i poslao mejlom na kancelariju premijerke Džakinde Ardern. U njemu stoji: "Nisam direktan član nijedne organizacije ili grupe, iako sam donirao sredstva više nacionalističkih grupa i sa mnogo više njih bio u kontaktu. (...) Nijedna grupa mi nije naredila da djelujem. Ovu odluku sam donio sam."

Sastavljač manifesta je istovremeno naglasio: "Ukupan broj ljudi u tim organizacijama broji milione, a ukupan broj grupa hiljade". Tako da, onaj koji se svjesno stilizuje kao pojedinačni počinilac, sebe vidi kao dio velikog pokreta. Vuk samotnjak?

Mi ljudi tražimo sigurnost u najcrnjim trenucima. Kada jednog teroristu, koji je počinio zločin nepojmljiv ljudskom razumu, označimo kao vuka samotnjaka - dakle kao životinju iz čopora koja je napustila svoj čopor kako bi počinila surovu egzekuciju - to nam obezbjeđuje sigurnu distancu.

Odgovornost ideološkog zaleđa

"Zamisao da teroristi operišu sami nam dozvoljava da izbrišemo vezu između njegovog nasilnog čina i ideološkog zaleđa", napisao je za list Gardijan britanski novinar Džejson Burke u članku objavljenom 30. marta 2017. Burke je napisao više knjiga o terorizmu pripadnika Islamske države i Al Kaide. Teorija o vukovima samotnjacima jača poželjnu ljudsku percepciju, "da odgovornost za nasilni ekstremizam pojedinca počiva isključivo na pojedincu".

Teroristi modernog doba ne žele da u svakom slučaju pripadaju jednoj terorističkoj grupi, koja ima jasan naziv poput Al Kaide ili Islamske države (IS) , ili pak takozvanog Nacionalsocijalističkog podzemlja (NSU) . Ipak njihova radikalizacija se događa u društvenoj klimi u kojoj žive. Internet i društvene mreže omogućavaju teroristima današnjice do sada neviđeno umrežavanje i širenje - čak do prenosa uživo svog čina na Fejsbuku.

Teroristi su proizvod svog vremena. Prethodnih godina se etablirao jedan društveni trend, kao na primjer porast netolerancije, koji je rasplamsala politika koja sve više postaje populistička. Jer, upravo ta čežnja za jednostavnim odgovorima polarizuje. Oni koji misle drugačije i stranci su neprijatelji. To što se ekstremizam etablirao usred društva, pojačaava se digitalizacijom ljudskog života.

Društvena komponenta teroriza

Realne veze se zamjenjuju virtualnim. Ali, virtualni kontakti imaju realne poslejdice. David Sonboli, koji je 22. jula 2016. u jednom šoping centru u Minhenu ubio devet ljudi, kretao se intezivno u virtualnom svijetu mreže ksenofoba. Sonboli je svjesno za datum kada će izvršiti napad izabrao petu godišnjicu terorističkog napada Andersa Brejvika. U virtualnom svijetu je dobio pohvale istomišljenika. Čak i džihadistički atentatori, koji su u Evropi izvršili napade kao mogući pripadnici Islamske države, prije nogo bi izvršili napade imali su neposredne kontakte sa članovima IS u Siriji i Iraku. Kao na primjer Anis Amri, atentator sa berlinskog Brajtšajdplaca.

"Terorizam nije nešto što čovjek čini sam, već je to veoma društvena stvar", pisao je u Gardijanu Džejson Burke. "Ljudi se zanimaju za ideje, ideologije i aktivnosti, pa čak i jezive zbog toga što se drugi ljudi za njih interesuju." Radi se o tome da se postane popularan imitiranjem drugog.

Ako je Australijanac Brenton Terant zaista autor manifesta na 74 stranice, koji se pojavio u vrijeme napada u Krajstčerču, onda se on izričito poziva na Andersa Brejvika i na Amerikanca Dilana Rufa koji je u u jednoj crkvi u Čarlstonu ubio devet Afroamerikanaca. "Vidio sam i to što je uradio Dilan Ruf, ali istinski me je inspirisao samo (...) Brejvik."

Brejvik je u sudnici pozdravio nacisitičkim pozdravom. Terant je pak palcem i kažiprstom napravio krug, a ispružio tri preostala prsta - što je znak bijelih desničarskih ekstremista.

Dokazano je da su Brejvik i Tarant imali kontakte sa drugim desničarskim ekstremistima, kako u zemlji tako i u inostranstvu. Brenton Terant je mnogo putovao, posebno po Evropi. Na njegovom Fejsbuk profilu, koji je u međuvremenu izbirisan, podijelio je mnoge desničarske ideje i članke o desničarskom ekstremizmu, takođe i najmanje jedan članank DW-a o desničarskim ekstremistima među vojnicima Bundesvera - koji su za njega očigledno braća po duhu.

Brejvik i Terant sebe vide kao moderne krstaše u borbi za očuvanje čiste, i vjerovatno ugrožene, bijele, evropske rase. Njih obojica muslimane vide kao navodne "osvajače", koji streme da osvoje svijet.

Ideologija krvi i zemlje

Na ovom mjestu se ideološki ukrštaju desničarski terorizam i društveni mejnstrim zapadnog svijeta. Islamofobija, rasizam i bijeli nacionalizam su već odavno u parlamentima zapadnih demokratija, SAD i Australije isto kao i Evrope.

Australijski senator Frejser Ening, koji mrzi islam, iz savezne zemlje Kvinslend napisao je odmah nakon napada u Krajstčerču zvanično saopštenje: "Da budemo jasni: iako su muslimani danas bili žrtve, oni su ipak najčešće počinioci. Muslimani širom svijeta ubijaju u industrijskim razmjerama u ime svoje religije."

Desničarski populizam i desničarski ekstremizam služe se u istoj mjeri ideologijom krvi i zemlje kada definišu pojam nacije. Kao i optuženi za zločin u Krajstšerču, Brenton Terant, tako i u Njemačkoj šef desničarsko nacionalne partje AfD Aleksander Gauland šire teze navodne "razmjene stanovništva" u korist muslimana. Gaulandova partija se rukovodi politikom ograđivanja zbog navodne "promjene strukture stanovništva" muslimanskim izbjeglicama i migrantima. "Nas ne interesuje da budemo čovječanstvo, mi hoćemo da ostanemo NIjemci", rekao je Gauland u septembru 2018. tokom jednog nastupa u Frankfurtu.

Teroristi ne operišu u izolaciji

Australijanac Brenton Ternat, osumnjičen za napad na Novom Zelandu, se jednako malo radikalizovao u društvenom vakuumu kao i njemački konvertit Kristijan Lape, koji je dao život za Islamsku državu u Siriji. Ili Uve Benhardt, Uve Mundlos i Beate Čepe koji su ubijali u ime svog NSU u Njemačkoj.

U tom smislu poučna literatura je studija o 119 terorista ("vukova samotnjaka"), koju je u februaru 2013. objavio Međunarodni centar za terorističke studije Državnog univerziteta Pensilvanije (ICST) . Prema toj studiji velika većina pojedinačnih terorista čije je ponašanje istraživano u studiji se "redovno kretala u prepoznatljivom i vidljivom spektru koji uključuje ponašanje i aktivnosti šire interesne grupe, društvenog pokreta ili terorističke organizacije". 

Ova studija pak dolazi do drugog, dramatičnog zaključka. Kod oko dvije trećine ispitivanih slučajeva su članovi porodice, prijatelji ili poznanici znali za određenu ekstremističku ideologiju koju su slijedili počinioci. U 64 odsto slučajeva su porodica i prijatelji "znali za namjeru pojedinca da učestvuje u nekom terorističkom aktu, jer im je to usmeno rekao".

U tom smislu, komforna teroija o vukovima samotnjacima ne dopire daleko. Teroristi su dio društva. Zadatak je stoga cijelog društva - zaustaviti ih.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android