Kraj sporazuma EU-Turska
Najprije je potjerao turskog premijera. A onda je autokrat s Bospora uz slavlje svojih pristalica najavio da svako treba ići svojim putem, EU svojim, a on svojim. Kod ovog posljednjeg Evropljani ne mogu puno toga promijeniti, sve dok predsjednik ima podršku većine svog naroda. Ali time je sad više nego jasno da će EU morati opet tražiti vlastito rješenje za izbjegličku krizu.
Provokacijom na provokaciju
Evropljani su već i ranije dozvolili da ih turski predsjednik provocira na sramotan način, na primjer kada je tokom zime pričao o tome da je liberalizacija viznog režima za turske državljane neizbježna protivsluga ako se želi da Turska preuzme izbjeglice iz Grčke. I prijetio kako će otvoriti vrata prema Evropi - ukoliko Evropa ne "isporuči" rješenje. To je jednostavno prijetnja, bez obzira na uvjete za okončavanje dosadašnjeg viznog režima. Najkasnije tada je predsjednik otkrio o kome se zapravo radi. On smatra da se nalazi u boljoj poziciji i tu poziciju besramno koristi. Erdoganu se to ne može ni prebaciti, jer on već odavno ni ne pokušava prikriti želju za moći i svoju hladnokrvnost.
Za Evropljane važi stara deviza: onaj ko se dovede u opasnost, od nje će i stradati. S političarima kao što je Erdogan ne mogu se praviti politički dogovori. Njemačka kancelarka Angela Merkel je sve nade uložila u premijera Ahmeta Davutoglua - i u to da će on pobijediti u političkom okršaju s predsjednikom, te Tursku povesti u pravcu EU. Stavila je ulog na pogrešnu kartu. Sporazum koji je sklopila s Turskom sada je samo hrpa papira.
EU ne smije gledati u stranu
Odgovor na pitanje koliko EU sada smije popustiti po pitanju liberalizacije viznog režima, s obzirom na manjkavosti zakona Turske, glasi: nimalo! Erdogan je najavio da neće promijeniti sporni Zakon o borbi protiv terorizma. To znači da će ga i dalje koristiti kao sredstvo za progon Kurda, pisaca i novinara. Primjer takvog djelovanja je presuda od pet godina zatvora za glavnog urednika opozicionog lista "Cumhuriyet", koji je kažnjen jer je radio svoj posao i objavio informacije koje su neugodne za Erdogana. Koji zakon se zloupotrebljava da bi se došlo do takve presude je sasvim svejedno - ovdje se radi o principima.
Potpuno ukidanje slobode štampe, što je na djelu u Turskoj, predstavlja kršenje jednog od temeljnih prava u EU. Time je isključeno da Turska može da ispuni pretpostavke za dobijanje bezviznog režima. On ne može biti odobren, tu nema nikakvog prostora za interpretacije propisa. Brojni poslanici Evropskog parlamenta i njemačkog Bundestaga su već najavili da Turska ne može računati na "popust" kada je riječ o ispunjavanju preduslova za bezvizni režim. Vrijeme je da ih se drži za riječ. Čini se da Recep Tayyip Erdogan stalno testira koliko je EU spremna da odbaci svoje vrijednosti. U ovom trenutku ne treba nam govor Pape da bi se prisjetili naše humanitarne tradicije. Naš vlastiti razum je dovoljan da bismo shvatili da je krajnji trenutak da povučemo ručnu kočnicu.
EU mora sama riješiti izbjegličku krizu
Sporazum EU-Turska o izbjeglicama je mrtav. Potreban nam je plan B, ili još bolje - plan A. Još se ne zna koje poteze će povući Erdogan nakon evropskog "ne" bezviznom režimu. Vjerovatno će izbjeglicama ponovo otvoriti prolaz ka Evropi. Spomenuti sporazum ionako od početka nije bio njegov projekat. On je i ranije na velika zvona izjavljivao kako Evropa treba više njega, nego on Evropu. Geopolitički gledano - to je pogrešno razmišljanje. Ali čini se da je njemu to svejedno.
U Briselu se već moraju spremiti na novi ljetni horor, odnosno na niz kriznih samita koji će se razvući do duboko u noć. Međutim, nema izlaza osim pronalaska evropskog rješenja za migrante i izbjeglice. Erdogan ispada iz igre kao partner. Vrijeme je da se turskom diktatoru u povojima kaže šta se misli o njemu. Glasno, jasno i bez uvijanja.