Kraj bijega u Evropu

Za Sirijca Valida se početkom nedjelje bijeg u Evropu završio iza oborenog borovog debla u šumi Bjalovježi. Nije mogao dalje. Migranti iz njegove grupe bili su mlađi i jači. Njemu je 44 godine. Ostavili su ga u šumi. Poslali su koordinate poljskim humanitarcima.

Prije nego što je potpuno iscrpljen stao, on se sa ostalima tri noći probijao kroz jednu od poslednjih prašuma u Evropi. Danju su se krili od policije – stotine policajaca i vojnika češljaju područje u potrazi za „osobama koje su povrijedile granicu“. Uspio je da prođe opasnu zabranjenu vojnu zonu. Na dvadeset i petom kilometru poljske teritorije nije mogao dalje.

Poljski volonteri dobili su poruku i okupili su se na ivici šume. Ali potraga je mukotrpna. Ne smiju da koriste džepne lampe, da ne bi privukli pažnju policije. A i koordinate u toj divljini nisu potpuno pouzdane.

Očajnički poziv za pomoć

Volonteri napreduju metar po metar kroz gustiš, kako bi pronašli Validovo sklonište. Prolaze sati. On je sve očajniji. Njegova poslednja šansa je Lajla (ime promenjeno), jer ona govori arapski. Ona je s njim uspostavila kontakt mobilnim telefonom. 

„Pomozi mi, molim te, molim te“, preklinje je. Lajla mu kaže da se strpi još samo deset minuta i da su ljudi koji će mu pomoći već pošli. „Pomozi mi, tako ti Boga", kaže Valid. On je bez vode, jedva govori. „Pomoć odmah stiže, samo još malo", tješi ga Lajla. Satima mu neprestano ponavlja da izdrži, da će pomoć, hrana i voda stići.

Lajlina organizacija preko svojih advokata u Validovo ime odmah postavlja zahtjev za tretman u ekstremnoj humanitarnoj situaciji. To je jedini način da ga policija ne vrati odmah preko granice.

Oko 22 sata nam na parkiralištu kod šume dolazi vijest da su našli Valida. Lajla i dva fotografa Dojče velea polaze kroz šumu ka njemu. Validu je pošlo za rukom da dođe na 50 metara od jednog puta. Našli su ga sklupčanog iza oborenog debla. Drhti, ne može više da hoda.

Aktivisti humanitarne organizacije odlučuju da pozovu hitnu pomoć. Valid ima bolove u predjelu srca, dehidrirao je, treba mu pomoć ljekara. Daju mu vodu, toplo ćebe, Lajla ga tješi. On je, kao i većina onih s kojima dijeli sudbinu, htio u Njemačku. Ali njegov bijeg je okončan. Kada stigne vozilo hitne pomoći, policija će biti automatski informisana. Njegova sudbina je onda u rukama policajaca.

Čekamo neko vrijeme na ulazu za hitne slučajeve u mjesnoj bolnici u Hajnovki. Ljubazna sestra nam nakon nekog vremena kaže da se ne plašimo, jer će izbjeglicu zadržati najmanje do sutra u podne. To znači da je Valid makar jednu noć siguran da ga neće vratiti preko granice.

Na granici je sada mirnije

Pavel (pravo ime poznato redakciji) koji radi za tu poljsku humanitarnu organizaciju kaže da su u septembru dobijali i po trideset noćnih poziva. A sada ih jedan do dva. Drakonske prepreke i 15.000 čuvara granice pokazuju djejstvo.

Pavel ima više iskustva od svojih kolega, pomagao je u Grčkoj i u drugim balkanskim zemljama za vrijeme velike humanitarne krize 2015/16. Kaže da već duže vrijeme postoje izvještaji o prisilnom vraćanju izbjeglica preko granice – to se zbivalo u Grčkoj, Bugarskoj, Hrvatskoj. Ali on dodaje da je ovako sistematsko kršenje međunarodnog prava kao u Poljskoj ipak izuzetak. I ne vjeruje da će ova kriza na poljsko-bjeloruskoj granici uskoro proći. 

Doduše, poslije intervencije njemačke kancelarke, Minsk je smjestio dio izbjeglica u jedan magacin i u nekoliko hotela. A u četvrtak je doletio i prvi avion iz Bagdada da bi evakuisao iračke Kurde koji žele da odustanu i napuste Bjelorusiju. Među njima je mnogo žena s malom djecom. Oni ionako više nemaju nikakvu šansu da uđu u Poljsku na zvaničnim graničnim prelazima. Ali Pavel smatra da grupice muškaraca i dalje pokušavaju da se domognu Poljske duž granice duge 400 kilometara.

Šumska područja su idealna za takve pokušaje. Poljska vlada namjerava da od decembra izgradi visokotehnološku, žičanu ogradu na granici dužine 180 kilometara, sa kamerama i dronovima. Ali onda ostaje još 200 kilometara neprohodnog, močvarnog terena na kojem se ne može podići ograda. Tu čak ni policija nije najveći neprijatelj izbjeglicama, već zima i divljina.

Potresne akcije spasavanja

Pavel je naučio da kontroliše emocije koje su neminovne kada je čovjek svakodnevno suočen s izbjegličkim sudbinama. Ali neke akcije su mu se ipak duboko urezale u pamćenje. Početkom septembra, kada je granica bila još uvijek poprilično otvorena, i kada su došle prve izbjeglice, Pavel je dobio poziv s jednog proplanka u šumi. Tamo su našli devet žena iz Konga, bez cipela i jakni, samo u japankama i letnjoj odjeći. „One uopšte nisu znale gdje su, a krijumčari su im obećali lak put do Evrope“.

Pavel se sjeća da su morali da objasne ženama da nemaju nikakve izglede da neprimjećene prođu kroz neko poljsko selo. „Sve do jedne su zaplakale“. Shvatile su da je njihov pokušaj da se domognu cilja propao i da su izgubile na hiljade evra.

Krijumčari iz pograničnog područja smislili su i plan kako da izbjeglicama uzmu novac kada uđu u Poljsku. Oni organizuju transport do njemačke granice. To košta.

Krijumčari voze sporednim i šumskim putevima, zaobilazeći tako prilaze većim gradovima koje kontroliše policija. Kao i mnogo puta prije toga, humanitarna nevolja je nekim ljudima prilika da zarade.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu