Kovač svoje sreće

Udaranje čekića u nakovanj ništa vam ne znači. Slušate kako zvonko odjekuje i ne znate da prisustvujete kovačkom dijalogu, tehnici koja zaista postoji u ovom zanatu. „Vidite, ovo je posebna tehnika, ovo nismo mi izmislili. Uvijek kada kovači rade u paru, odredi se ko je majstor. On stoji na svom mjestu, pomoćnik na svom“ – pokazuje Jasim –„ i on da znak čekićem, jedan ili dva puta udari u nakovanj na prazno i onda krenemo“.

Ovako u paru kuju dva brata već 55 godina, čekić, vatra, dim i gar. „Sve što imamo, a imamo puno, nas dvojica smo zaradili u ovom poslu“ – objašnjava stariji Kasim – „nikada nismo bili ograničeni s radnim vremenom ni koliko ćemo zaraditi. Mada, nisi uvijek ni gospodar svog vremena. Dođe ti čovjek u nevakat, u potrebi je, pješačio deset kilometara, e pa...ne možeš ga vratiti neobavljena posla. Sada je problem što bi mladi ljudi malo radili a puno zaradili. Trebam li govoriti o izdacima kojima je danas opterećeno jedno domaćinstvo?“ – upitno nas gleda. Kaže da su mladi nezainteresovani da preuzmu ovaj posao.

24 godine niko nije postao kovač

„Neki dan mi je dolazila finansijska kontrola, i tako... razgovaramo. Pokažem im članak iz novina, dolazio novinar ovako kao i ti“ – pokazuje pedantno uokvireni članak iz „Delegatskog biltena“. – „I pogledam datum, 1985. godina. Dakle, prije 24 godine. I kažem ja tom inspektoru, eto vidiš – dvadest četiri godine ovdje niko nije postao kovač“! A čudi se, jer prije je bilo teško međutim, danas se kovački posao može raditi daleko lakše.„Prije 50 godina i sada, pa to je velika razlIka. Ja se dičim ovim poslom i drago mi je da sam mogao na ovaj način pomagati ljudima.“

Jasim bi rado svoje dugogodišnje iskustvo prenio nekome i kaže da bi mu to bila „dika i ponos“ ukoliko bi neko mogao reći „ovo sam naučio od Jasima“

Mušterije prelaze i po 20 km

Klepanje kose, motike, sjekire, poljporivrednih mašina, i desetine drugih vještina obrade metala razlog su zbog kojeg braću Hadžić posjećuju iz sela udaljenih i dvadeset kilometara. Iz susjednog sela Stjepan Polje stiže Bajro Bašić kojemu je dijete slomilo sjekiru a djed mora nositi na popravak. Počinje pričati o starim vremenima, a na konstataciju da niko neće naslijediti ovaj zanat, iako se sasvim lijepo može živjeti, a posla ima, Bajro pomalo šeretski konstatuje. „Hoće, hoće, ova država će sve da ih natjera, i žet' i kopat' . Mada je mladima to teško i neće, ali vrlo brzo morat' će“, govori dok se svi smiju.

Koliko dugo će se kovačnice čuti kovački dijalog, kao da nikoga više ne brine. Braća bez nasljednika , država bez interesa. I sve manje zvonkog udaranja čekića po nakovnju.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednik: Jasmina Rose