Konzervativni pokret buja na temeljima loše politike
19. maj 2018
Hod za život možemo nazvati izuzetno uspješnim dijelom konzervativnog pokreta koji se u Hrvatskoj u ovom trenutku može smatrati najpropulzivnijim dijelom civilne scene. Pokret iza sebe ima referendum kojim je brak ustavno ograničen na heteroseksualne partnere pri čemu se upravo sada pokušava dvjema referendumskim inicijativama promijeniti izborno zakonodavstvo, smanjiti utjecaj zastupnika nacionalnih manjina u Saboru te opozvati ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Uz to, praktički je zaustavljena reforma obrazovanja koja je budućim biračima trebala dati političku kulturu, ali i seksualno obrazovanje.
Neil Datta, tajnik Europskog parlamentarnog foruma o populaciji i razvoju o ovoj je temi održao predavanje u Zagrebu u organizaciji regionalnog ureda njemačke Zaklade Friedricha Eberta i nekoliko lijevo-liberalnih hrvatskih organizacija. Tvrdi da je riječ o širokoj međunarodnoj mreži koja svoja religijska prava stavlja iznad prava drugih. Djeluju vrlo organizirano oko precizno definiranih ciljeva i brzo se razvijaju. Okupljeni su, kaže ovaj vodeći istraživač europskih ultrakonzervativnih pokreta, oko programa „Agenda Europe“ oslonjenog na vatikansku hijerarhiju.
Planiraj globalno, djeluj lokalno
Strategije s kojima je konzervativni pokret nastupio u Hrvatskoj, često se čuje, uvozne su i osmislile su ih međunarodne organizacije. No riječ je ujedno i o kompiliranju najuspješnijih tehnika koje su ranije viđane u Hrvatskoj, kako na civilnoj, tako i na političkoj sceni. Obuhvaćaju penetraciju u društvo kroz civilni sektor, udruge i inicijative, ali i privatiziranje domoljublja i Domovinskog rata, a što smo do sada viđali kao predizborni politički manevar za ulazak u Sabor ili taktiku za osiguravanje privilegija braniteljskoj populaciji.
Potvrđuju to i riječi Niela Datte. Kaže, riječ je o mreži organizacija, nalik onoj koju stvara do sada poznato civilno društvo, a koje svoje strategije i argumentaciju promišljaju nadnacionalno. U ostvarivanje ciljeva su pak uključeni politički insideri, parlamentarni zastupnici putem kojih se pokušava mijenjati zakonodavstvo. Posebno su angažirani ljudi koji na nacionalnim razinama strategije prilagođavaju publikama, mobilizacijskim mogućnostima i stanju na terenu.
Na tom tragu, možemo se sjetiti da smo na prosvjedu protiv ratificiranja Istanbulske konvencije čuli i domoljubne pjesme iz ratnih devedesetih kao i skandiranja „Vukovar, Vukovar!“ Kako Hrvatska još uvijek nije zatvorila poglavlje Domovinskog rata, simbolički se protivnici konzervativnog pokreta smještaju u „nedomoljublje“ i „protivnike Hrvatske“. Crno-bijela optika proteže se i na zagovornike prava žene na pobačaj koje se naziva zagovornicima smrti.
Osjećaji ispred razuma
Uz to, građanima se poručuje da su dovoljno educirani da razumiju međunarodne dokumente te da politička elita nije tu da bude tumač između Bruxellesa i njih, već provoditelj volje birača pri čemu se demokracija reducira na dominaciju većine. A građani su zapravo iscrpljeni jalovinom koju desetljećima proizvode političari i biranjem „između manjeg od dva zla“. Pa i ne čudi da se u prve redove konzervativnih inicijativa stavljaju mlada i obrazovana, nepotrošena lica koja šalju poruku da – ona znaju čitati i da im ne treba nitko tumačiti, recimo, Istanbulsku konvenciju.
Dosljednost simpatizerima konzervativnih inicijativa pri tome nije faktor u oblikovanju stavova pa smo tako vidjeli prosvjednike iz BiH koji su u Zagrebu prosvjedovali protiv Istanbulske konvencije, ali to nisu činili u Bosni i Hercegovini koja ju je ranije ratificirala. Tvrdilo se da mladi napuštaju Hrvatsku zbog Konvencije, no mladi odlaze u zemlje koje su je također ratificirale. Uz to, problematizirala se i obveza otvaranja sigurnih kuća za žene na čemu bi, kažu, trebale profitirati lijeve udruge, iako je Vlada naknadno objavila da upravo Crkva vodi značajan broj sigurnih kuća koje financira država.
Jedna od strategija pokreta jest i napad na, naizgled, cijeli civilni sektor, iako značajan dio tog sektora pripada braniteljskim udrugama koje načelno podržavaju pokret, ali i vjerskim organizacijama i u konačnici konzervativnom pokretu.
Uz snažno kritiziranje medijske scene, konzervativci su pokrenuli i nekoliko svojih platformi pa danas upravljaju portalom i televizijom koji promoviraju njihove vrijednosti. Paralelno prozivaju neprofitne medije za korištenje javnog novca, dok se natječu i dobivaju novac od Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Konačan cilj je, tvrde sekularni aktivisti, uvođenja vjerske države. Zbog toga oni za svoje javne performanse biraju kostime i oživljavanje scena iz popularne „Sluškinjine priče“, televizijske distopije nastale na temeljima novele Margaret Atwood.
Salonska kritika iz Kina Europa
„Agenda propisuje ponovno uspostavljanje 'prirodnog reda u Europi'. Jasno kažu da ne zagovaraju religijske zakone, već prirodne zakone. A oni su slični religijskim dogmama. Tako sekulariziraju svoj diskurs kako bi ga lakše mogli promicati među građanima. Provode udar na pobačaj, kontracepciju, razvod braka, žele rekriminalizaciju homoseksualnosti“, kaže Datta pa navodi da su među ciljevima u glavnom dokumentu pokreta jasno definirane politike i željeni zakoni koji bi propisali prestanak financiranja pokreta za planiranje obitelji te organizacija za zaštitu prava LGBT osoba.
Pri tome, dodaje Datta, religijsku slobodu žele proširiti na pravo vjernika da utječu na zakone iz konteksta svojih religijskih vrijednosti i stavova. „Imamo dokaze da je to novi međunarodno visokoorganizirani pokret koji je ovdje kako bi udario na sustav ljudskih prava“, poručuje dramatično Datta dok sa javne tribine u Kinu Europa u Zagrebu poziva hrvatske građane na protuudar.
No, Hrvati žive izvan Kina Europe i njegovih projekcija nezavisnih naslova, nemaju novca za pay to play platforme na kojima bi gledali „Sluškinjinu priču“ i najveći broj Zagrepčana vjerojatno u posljednjih 30 godina nikada nije ušao u spomenuto kino. Nedaleko njega, takozvani novi konzervativci uspješno su prikupljali potpise upravo tih građana kojima su obećavali da će njihov potpis omogućiti da se raspiše referendum na kojem će baš oni, a oni su siromašan narod kojeg nitko ništa do sada nije pitao, odlučiti o važnim stvarima poput moći manjinskih zastupnika u Saboru koji trguju sa svakom vlasti. A kad su već tu, mogu dati i potpis za referendum kojim će se osporiti ratifikacija Istanbulske konvencije. Naizgled jednostavno, no ipak nekoliko koraka ispred onih koji su donedavno bili dominantni akteri civilne scene, a čiji su jezik i alate novi konzervativci prisvojili.