Kontratužba Srbije u službi (NE)pomirenja

Srpski državni vrh je najavio kontratužbu protiv Hrvatske za genocid, ali se istovremeno naglasilo da će se još razmisliti o njenom podnošenju. Takav potez se tumači kao pokušaj pritiska Srbije na Hrvatsku da odustane od svoje tužbe, kako bi se na taj način pružila šansa da obje strane kroz međusobni sporazum odustanu od sudskih procesa. Taj stav dijele i pojedini beogradski stručnjaci za međunarodno pravo, koji navode da u Hrvatskoj nije bilo genocida, i da su stoga međusobne tužbe kontraproduktivne.

Politika diktira pravne korake

Srbija je najavom kontratužbe pokazala da ima spreman pravni odgovor na tužbu Hrvatske, kaže za Dojče Vele Vatroslav Vekarić, član Foruma za međunarodne odnose. Međutim, ovdje je od pravnog daleko važniji politički aspekt, koji je diktiran unutrašnjim razlozima i u Hrvatskoj i u Srbiji, smatra Vekarić:

„Ja se lično nadam da bi nakon predsjedničkih izbora u Hrvatskoj moglo da dođe do određenog većeg realizma, i da se shvati da najprije nema nikakvih izgleda da se pravno dobije taj spor. Drugo, taj spor opterećuje odnose dvije najvažnije zemlje na Zapadnom Balkanu, tako da svi racionalni razlozi ukazuju na to da bi sa tim trebalo stati“.

Tema koja otežava dijalog

Odlazak pred Međunarodni sud pravde u svakom slučaju škodi dobrosusjedskim odnosima Srbije i Hrvatske, ocjenjuje za Dojče Vele Dragan Bisenić, spoljnopolitički komentator. Zemlje bivše Jugoslavije, na žalost, međusobne tužbe vide kao sredstvo za nastavak konflikta. To je dodatna tema koja otežava dijalog, koji se prije svega ne smije voditi u međunarodnim sudnicama, kaže Bisenić:

„U svakom slučaju rješenje neće doći ni od kakvog suda, ili od bilo kakvog spoljnog arbitra. Tim prije što nijedna od tih presuda nema pravnu posljedicu, već više neku da je tako nazovemo moralnu posljedicu. Znači, ne postoji neki međunarodni organ izvršenja te pravde, ako se izuzme sud za ratne zločine u Hagu. U tom smislu, ako se traži neki oslonac za politiku koja bi trebalo da nekoga diskvalifikuje, ili da promijeni pozicije u tim odnosima, onda te pravne zavrzlame tome ne mogu da doprinesu. Politički put je sigurno direktniji, uspješniji, i vodi ka boljim rezultatima“.

Sporo pomirenje

Rat u SFRJ je završen prije skoro 15 godina, ali države i političke elite međusobno komuniciraju kao da je rat završen prije nekoliko dana, primjećuje Vatroslav Vekarić. To znači da je proces pomirenja i moralnog oporavka ovdje izuzetno spor. U tom smislu su politička rukovodstva dužna da taj proces ubrzaju, ističe Vekarić:

„Tačno je da do pomirenja ne može doći samo verbalnim razmjenama, neophodni su i sudski procesi. Međutim, važno je istaći da je tu na kraju Haški tribunal, i bitno je ipak da se individualne odgovornosti utvrde. To je ono što Haški tribunal radi, i zato je on toliko neophodan. A politička izvinjenja, pomirenja, pružanje ruku, to je nešto što je već na neki način počelo, i to bi trebalo na jedan racionalan i pošten način zaokružiti, i otpočeti jednu novu stranicu u odnosima“.

Najava srpske kontratužbe je po riječima Dragana Bisenića na neki način podsjećanje da i Zagreb i Hrvatska snose svoj dio odgovornosti za događanja devedesetih godina. Ona se takođe može posmatrati i kao odgovor Beograda na nastup Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u procesu o legalnosti kosovske nezavisnosti, zaključuje Bisenić.

Autor: Ivica Petrović, Beograd

Odg. urednik: Svetozar Savić