Komentar: Šta je nama naša Kina dala?
30. mart 2020
„To nije bio samo gest potčinjavanja srpskog predsjednika, to je najava kopernikanskog obrta u srpskoj vanjskoj politici. Kandidat za pristup EU se okreće od Evrope ka njenom geopolitičkom konkurentu Kini", pisao je nedavno ugledni njemački list Zeit.
Komentar u listu se odnosi na nastup predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je na početku epidemije virusom korona u njegovoj zemlji rekao da Srbiji u ovom trenutku može pomoći samo Kina.
"Veliko hvala predsjedniku Xi Jinpingu, veliko hvala Komunističkoj partiji Kine, narodu Kine", rekao je Vučić koji je na pisti beogradskog aerodroma skupa sa kineskom ambasadoricom u Srbiji, Chen Bo, dočekao avion sa ljekarima i medicinskom opremom iz Kine.
Ko je prvi zvao Erdogana?
Nekako u isto vrijeme u BiH su se sa kineskim ambasadorom u toj zemlji slikali kako u Banja Luci, srpski član Predsjedništva Milorad Dodik, tako i u Sarajevu ministar za sigurnost, Bošnjak Fahrudin Radončić. A u Mostaru je s njim telefonski razgovarao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH. Poruka: Kina će pomoći BiH u borbi protiv širenja korona virusa. U isto vrijeme su se Dodik i Bakir Izetbegović, dopredsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i predsjednik najjače bošnjačke stranke, doslovno utrkivali u tome ko će prije saopćiti javnosti da je razgovarao sa turskim predsjednikom Redžepom Taibom Erdoganom. Povod: molba za pomoć Turske BiH. Erdoganov odgovor: Turska će pomoći BiH. Kratko nakon toga iz Dodikovog kabineta je saopćeno da je razgovarao sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovim. Povod isti, poruka ista: I Moskva će pomoći.
Drastična odluka EU
Gledano iz ugla novinara Zeit-a, a i nekih drugih novinara u Zapadnoj Europi, kopernikanski obrat nije napravio samo Vučić, već i Dodik (za njega bi još možda i mogli reći da slijedi odluke svog beogradskog prijatelja), već i bošnjački političari u Sarajevu i hrvatski u Mostaru.
No prije "kopernikanskog obrata" i prije slikanja sa kineskim amabsadorima, zahvala "bratu Xi Jinpingu" (tako je kineskog predsjednika, u znak zahvalnosti za pomoć, nazvao Aleksandar Vučić – op. red.), telefoniranja sa Erdoganom i Lavrovim, zemlje Zapadnog Balkana su se suočile sa drastičnom odlukom EU(a u vrijeme ove krize sve odluke su manje-više drastične, pa i mišljenja o njima očito bivaju drastična) o ograničavanju izvoza medicinske opreme izvan Unije. Prethodno su tu odluku na nacionalom nivou donijele Njemačka i Francuska.
Odluka je imala i ima direktne posljedice na zemlje Zapadnog Balkana u kojima je reakcija bila od Vučićevog: "Europska solidarnost ne postoji", preko Dodikovog da ne krije razočarenje ponašanjem EU prema cijelom regionu, do Džaferovićevog (predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović – op. aut.) odmjerenog i diplomatskog:"Odluka EU nam, naravno, ne ide u prilog". Ili pak sljedećeg: "Imamo novaca za kupovinu medicinske opreme na svjetskom tržištu", kako je za DW rekao Džaferović. Čitaj: Ne tražimo pomoć, tražimo da kupimo, ali i sa tim imamo problem.
Otrežnjenje nakon nesnalaženja
Što je dakle ostalo zemljama Zapadnog Balkana u borbi protiv krize? Isto što i Italiji. Ili isto što i čovjeku u nevolji koji prihvata pomoć od onoga ko ju je u datom trenutku spreman dati. I on, u trenutku nužde, ne razmišlja da li je pomoć plod pukog altruizma ili će jednog dana morati vratiti učinjenu mu uslugu.
Nakon prvobitne drastične odluke EU, potom nakon žestokih reakcija razočarenja u "trećim zemljama", a onda i nakon očigledne spremnosti Kine and company da pomognu zemljama Zapadnog Balkana uslijedila je otrežnjujuća reakcija Brisela i najava slanja višemilionske financijske pomoći, razmatranja kako po ubrzanoj proceduri promijeniti regulative Fonda solidarnosti EU, itd.
Od prvog dojma do propagande
Za sticanje prvog dojma potrebno je sedam sekundi, kaže jedno od pravila komunikologije i odnosa s javnostima. Sve nakon toga je selekcija informacija na osnovu prvog dojma.
A stvaranju dojma da je EU ostavila zemlje Zapadnog Balkana na cjedilu sigurno je doprinijela i fantastična PR kampanja koja je pratila najave i pružanje pomoći sa Istoka. (Tu se prenos uživo slijetanja prvog aviona sa kineskom pomoću u Beograd uz obraćanje srbijanskog predsjednika i kineske ambasadorice direktno sa piste ubraja u školske primjere PR ili ako želite drastično: propagande).
No gledano iz toga ugla i svi sadašnji pokušaji EU, nakon prvobitnog nesnalaženja, bi se mogli promatrati kao puko poliranje imidža ili kao PR, ...
Jer ako su Kina and company iskoristili i koriste pružanje pomoći za poboljšanje vlastitog imidža ili novo geostrateško pozicioniranje, kako se to ovih dana prezentira u nekim medijima u Zapadnoj Europi, isto to se sada može reći za pokušaje EU: A to je da i Unija sada i PR-om želi ispraviti dojam da nije solidarna. Dojam, koji je pak sama stvorila. I za koji je sama odgovorna.
Šta bi bilo da je Kina i sama na vrhuncu krize?
Tako sada svi drugi aspekti vezani za pružanja pomoći i nabavku medicinske opreme u ovoj globalnoj krizi padaju u drugi plan.
Jedan od njih je da li bi Kina (koja je upravo ovih dana proglasila kraj epidemije) bila spremna poslati pomoć drugim zemaljama u jeku epidemije u okviru vlastitih granica? To je pitanje na koje ne možemo znati odgovor.
Drugi aspekt je strah i nesnalaženje. Strah od onoga što dolazi, koji je očigledno paralizirao i EU i većinu europskih država. (Pažljivi promatrači će se sada zapitati zašto nije paralizirao malu Albaniju koja u očekivanju vrhunca epidemije u svojoj zemlji ipak šalje ljekare u Italiju.)
Treći aspekt je generalni problemi u (ne)funkicioniranju institucija EU i generalno nesnalaženje kada je riječ o gorućim problemima (pogledati primjerice pod migrantska kriza).
I tu je naravno čitav niz drugih aspekata među kojima je svakako i taj da je i Kina tokom najogorčenije borbe protiv epidemije dobijala pomoć i iz EU, i pojedinačno od europskih zemalja, ali čak i malih zemalja poput Srbije i BiH, o čemu svjedoče riječi zahvalnosti koje su se mogle čuti od kineskih ambasadora u tim zemljama i to da Peking sada želi pokazati zahvalnost pružanjem pomoći kada je ona potrebna drugima.
Von der Leyen: "...brojni su mislili prvo samo na sebe"
No svi ovi aspekti dakle padaju u drugi plan zbog odluka i grešaka EU s početka krize koje su bile presudne za formiranje javnog mišljenja, a koje je priznala i sama predsjednica Komisije Ursula von der Leyen kada je rekla: "Kada su Europljani zaista morali biti jedni za druge, brojni su mislili prvo na sebe". I tako se usred katastrofalne krize stvorio prazan prostor u koji uskočili drugi: Prvo su pružili pomoć, a onda i poene prikupili za sebe.
I zbog toga nije pitanje: Šta je nama "naša" Kina dala. Već konstantacija glasi: To je nama "naša" EU dala da imamo Peking (and company) za pomagača/e. Ili baš ako hoćete drastično: i kopernikanske obrate.