Komentar: Zabrana kesa – mali korak u teškim vremenima

Ima li nekoga ko je protiv zabrane plastičnih kesa? Biće da je takvih veoma malo. Utoliko je njemačkoj ministarki za životnu sredinu lakše da se založi za tu zabranu. Prošle godine smo imali pokušaj da se problem riješi apelom na lance samoposluga, koji su potom na dobrovoljnoj bazi odlučivali hoće li izbaciti iz svoje ponude plastične kese ili neće. I to je bio uspeh. Ali, sada, kada je u jeku preduzimanje energičnih koraka na planu zaštite životne sredine i klime, ni Svenja Šulce ne može da stoji po strani.

Kao što rekoh – nema ništa protiv zabrane! Ali, valja znati da kese čine samo mali dio plastičnog otpada u Njemačkoj. Evropska unija je već preduzela mnoge mjere protiv brda plastičnog đubreta, koje Njemačka sprovodi tek koliko je potrebno da bi bila ispunjena obaveza. Uopšte: kada je riječ o zabrani plastičnih kesa, Njemačka zaostaje. Mnoge zemlje u Africi ili Aziji su to odavno uvele.

Pred odlučujućim koracima

Ali, kada je riječ o ekološkoj i klimatskoj politici u Njemačkoj, nešto se upravo dešava: već u septembru će (nadam se) konačno biti jasno kakve će korake Njemačka preduzeti u borbi protiv efekta staklene bašte. Neka vrsta cijene za CO2 će biti uvedena. Grubo rečeno, sve se odvija na liniji između starih mehanizama konzervativaca („stvoriti podsticaje za ekološko postupanje") i aktivističke politike koja razmišlja i o zabranama, kao sada u slučaju plastičnih kesa. I odjednom su moguće stvari koje su donedavno bile nezamislive: predsjednik CSU, Markus Zeder, hoće da se ne plaća porez na karte za voz.

Dilema ekološke i klimatske politike u svijetu je u tome što se mnogi, odnosno najvažniji problemi kao što su efekat staklenika ili plastika mogu riješiti samo na međunarodnom nivou. Političari su se našli pod pritiskom omladine koja s pravom kaže da su sadašnje generacije roditelja predugo poricale probleme. Sada je dogorjelo na svim poljima: mora se guše u plastici; prema procjenama eksperata će 2050. u okeanima plivati više plastičnog đubreta nego riba. Klimatske promjene nas pogađaju sve nemilosrdnije, i odavno se osjećaju i na bogatom Zapadu, a ne samo u Africi.

Ali, međunarodna saradnja je baš u ovo vrijeme postala problematična. Sve više zemalja predvode nacionalističke i desnopopulističke vlade kojima je zajedničko jedno: ekološki problemi su za te političare luksuzne teme stare omražene elite – i ne moraju biti ozbiljno shvaćeni. Vidi Italiju, Brazil, SAD.

Ko će uspjeti?

Sve će zavisiti od toga koje snage će odnijeti pobjedu: demokrate koje smatraju da se sada moraju rješavati hitni problemi o kojima se već godinama raspravlja. I koji ljudima objašnjavaju da se rešenja tiču svih; privrede, politike, građana. Ili drugi, koji polažu na uništenje etabliranog poretka i koje očito zabavlja da spale svijet, ili ga zatrpaju đubretom.

Mladi barem, kako izgleda, podržavaju onu prvu grupu. I – bar u ovom trenutku i u Njemačkoj – nešto su postigli.