Komentar: Moria ne smije opstati

Dosadašnji izbjeglički kamp Moria više ne postoji. Kamp, kojeg su izbjeglice, humanitarne organizacije, aktivisti i mediji s cijelog kontinenta nazivali "Pakao na zemlji" je prije dvije sedmice uništen u požaru.

Da je s požarom istodobno pronađeno rješenje za izbjegličke probleme onda bi kraj Morije bio dobra vijest – kraj mračnog poglavlja u grčkoj i europskoj povijesti.

Novi kamp je već gotov

No u roku od nekoliko dana je sa novim kampom Kara Tepe već nastao novi kamp na Lezbosu, u kojem se već nalazi više od 10 000 ljudi. Podsjetimo se: Dosadašnji kamp Moria bio je koncipiran za skoro 3000 ljudi. Novi kamp će vjerojatno uskoro biti isti kao stari. Požar u kampu Morija i njegovo potpuno rušenje nije dakle doveo do promjene u izbjegličkoj politici. Baš kao ni prihvat 1553 izbjeglica sa Lezbosa u Njemačku.

Novi kamp Kara Tepe, koji je uspostavljen i uz pomoć UNHCR-a i izričito deklariran kao „prelazno rješenje“, u ne tako dalekoj budućnosti će slijediti novi dugoročni kamp – možda čak ponovo u Moriji. A ako ne tamo onda vjerojatno na nekom drugom otoku Grčke ili negdje drugo na europskom tlu.

Problem tzv. izbjegličke politike ostaje dobro poznat: Pokušaj nečega što je pitanje ljudskih prava tehnički regulirati administracijom. Upravo ta birokratizacija izbjegličke krize ima na Moriji i drugim grčkim otocima katastrofalne konsenkvence za uvjete života i time za ljudska prava izbjeglica koje tamo dolaze. 

Izbjeglice će i dalje dolaziti

I istodobno znamo da će ratovi, kao i žestoke, hronične krize na Bliskom istoku, dijelovima Azije i u Africi i dalje izazivati jaka izbjeglička i migrantska kretanja. Ljudi u potrazi za boljim životnim uvjetima će sjediti u gumenim čamcima ili olupinama brodova kako bi prešli Sredozemlje. I oni će u neljudskim uvjetima biti nasukani na vanjskim granicama EU. Ovo je upravo neizbježno. Jer očajnih ljudi koji su spremni učiniti sve za bolju budućnost će uvijek biti. To znamo svi mi previše dobro iz istorije Europe.

EU zahtijeva da se što je prije moguće mora naći „europsko rješenje“ za izbjegličku bijedu. No ta zajednička linija nije prepoznatljiva ni u obrisima i niko u politici ne vjeruje ozbiljno u to. Riječi „solidarnost“ i „ljudska prava“ su za europsku političku klasu postale prazne fraze, čini se da nemaju nikakvo značenje više. Građani – posebice mladi ljudi – to osjete, teško da se daju prevariti. 

Izdaja istorijskog naslijeđa Europe

Europa je – svjesno ili nesvjesno – krenula putem izolacije, zastrašivanja, straha i „drugih“ i tako gubi svoju bit. I ona zaboravlja svoju vlastitu istoriju, svoje istorijsko naslijeđe: svoje tamne strane, ali i prosvjetiteljstvo, revolucije, duge borbe za slobodu, ljudska prava i pravnu državu. 

Mi, mlađe generacije, smo već rođeni u vremenima u kojima se sve to podrazumijeva. No ipak se ne podrazumijeva. Poštivanje slobode, ljudskih prava i pravne države je teži put kojim moramo krenuti i u slučaju izbjeglica. Svatko od nas. I ne smijemo zaboraviti da svako skretanje sa tog teškog puta brzo može odvesti do nove „Sramote Europe“.