Europa s čuđenjem, dijelom i šokirana, promatra ono što se upravo događa u SAD-u. Zemlja koju se smatra kolijevkom moderne demokracije – tetura. Još dok se broje glasovi birača, aktualni predsjednik već govori o izbornoj prevari. Europski političari upozoravaju na (moguću) opasnu ustavnu krizu. Mnogi jednostavno ne mogu shvatiti da uopće postoje Amerikanci koji su odlučili ponovno dati svoj glas Donaldu Trumpu.
Europa je razočarana, pomalo uvrijeđena – i razmišlja. Pouzdani transatlantski partner nam je u protekle četiri godine postao stran. Izborni krimić u SAD-u? Najradije bi da ga uopće nije ni bilo. Povratak u bilo kakav oblik normalnosti, ponovna uspostava izgubljenog povjerenja, i to po mogućnosti što brže – to je bila želja Berlina, Pariza i Madrida.
Kalkulacije kao deviza američki politike
No, upravo ovi izbori nam pokazuju koliko je besmisleno idealizirati Ameriku. Naš pogled na naciju koja sama sebe tako rado opisuje kao "a Shining City on a Hill", pogled koji je tako idealiziran iz razumljivih razloga itekako razumljiv, već duže vrijeme je neutemeljen. Tako je to bilo za vrijeme Baracka Obame. Tako će to biti i za vrijeme Joeja Bidena.
Amerika je na drugoj strani oduvijek imala pragmatičan pristup u odnosu prema partnerima. Gdje oni koriste našim interesima? To je uvijek najvažnije pitanje kojim se bavi američka vanjska politika. Istina je da postoji jedna posebna veza između Europe i SAD-a, veza koja počiva na zajedničkim vrijednostima i zajedničkoj historiji. Naravno. Ali istovremeno Washington prilično hladno kalkulira faktor troškovi-korist kod svakog partnerstva.
Važna je trezvena analiza
Već za vrijeme mandata Baracka Obame fokus američke vlade je usmjeren prema Pacifiku. Ubuduće će Washington zaokupljati prije svega „utakmica" s Kinom. SAD već odavno ne želi biti svjetski policajac. "Buy American" i "Hire American", ta će dva slogana i u idućim godinama ostati popularni. I Joe Biden će, pod uvjetom da on pobijedi na izborima, imati jasne zahtjeve upućene Europljanima, oni se u samoj srži neće puno razlikovati od onih koje je imala Trumpova vlada.
Što se EU prije s time pomiri, tim bolje. A još bolje bi bilo da se djeluje na odgovarajući način. Valja priznati da cilj strateške autonomije Europe leži u nekoj dalekoj budućnosti. Ne postoji alternativa igranju veće geopolitičke uloge, odnosno preuzimanje više odgovornosti za vlastitu, europsku sigurnost
Europa se mora probuditi
Jasno, Europa se ne može odreći SAD-a kao partnera. Mi trebamo jedni drugima, mi profitiramo jedni od drugih. Ali Europa mora pred Amerikancima nastupiti s više samopouzdanja. Amerika je sinonim za vojnu premoć, za high-tech iż Silicijske doline, tu bezgraničnu slobodu. Ali u međuvremenu s Amerikom povezujemo i nejednakost šansi, dvojbenu deregulaciju privrede i ekscesivni kapitalizam.
Ništa ne govori protiv toga da se i dalje voli puno od onoga što se zavoljelo kad se radi o Americi. Ili se diviti američkoj historiji i američkom optimizmu. Politički bi pak Europi od veće koristi bilo da u odnosu prema SAD-u počne nastupati proračunato i samopouzdano – te da se manje fiksira na Bijelu kuću i čovjeka koji u njoj stanuje.