"Koljaču Balkana" nijedna kazna nije dovoljno visoka

Ratko Mladić bivši general Vojske Republike Srpske osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. Između ostalog, kriv je za genocid u Srebrenici. Današnja presuda, koja predstavlja istorijski trenutak za BiH i njenu ratnu prošlost, bila je povod za nekoliko tekstova u njemačkoj štampi.

Spiegel Online u članku pod nazivom „Niti jedna kazna nije dovoljno visoka"  danas piše o Ratku Mladiću i strašnim iskustvima preživjelih žrtava i ubijenih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Članak počinje sa pričom o Amili koja je rođena na isti dan kada su milioni Bosanaca i Hercegovci izašli na referendum o nezavisnosti BiH. „S njenim životom počinje i napad preostalog dijela Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. Amila je umrla četiri mjeseca poslije, a rat je završio tek nakon četiri godine."

„Čovjek koji mora odgovarati za smrt Amile i još oko 100.000 ostalih ubistava zove se Ratko Mladić", piše dalje Spiegel Online. "Do danas on nije pokazao kajanje", navodi  autor članka i nastavlja navodeći nekoliko potresnih svjedočanstava ljudi iz područja BiH, nad kojima su počinjeni zločini od strane trupa Ratka Mladića i koji se i danas nose s teškim sjećanjima iz prošlosti: „'Prije genocida moj Prijedor je bio raj', prisjeća se pisac Suvad Čehić. 'Mi nismo znali ko pripada kojoj etničkoj grupi. Bio sam siguran da nam se ovako nešto neće desiti u BiH.' Međutim, u to vrijeme Radovan Karadžić je predstavio svoj plan za formiranje 'Velike Srbije' i naređuje sljedeće: 'Nesrbi moraju biti odvojeni od Srba. Dio BiH mora biti pripojen Srbiji.' Čehić je završio u logoru Trnopolje: 'Osjećao sam se kao da sam statista u nekom filmu o Drugom svjetskom ratu.' Čitavo selo Trnopolje postalo je koncentracioni logor za oko 23.000 ljudi. Logor je bio smješten u zgradi koja je bila osnovna škola. Nekadašnji prijatelji i komšije bili su čuvari u logoru", piše Spiegel Online. Suvad je nakon nekog vremena prebjegao sa porodicom u Berlin gdje je počeo da piše o ratu i genocidu te boli i nasilju koje je preživi, piše dalje ovaj portal. „O tome je napisao već osam knjiga", navodi se.

„I nakon 20 godina, još uvijek se pronalaze tijela ubijenih. Jedno od njih je tijelo Zekire Begić koja je ubijena dok je bila u devetom mjesecu trudnoće. Ubicu je poznavala. Dvadesetogodišnjakinja je bila djeveruša na njegovom vjenčanju. Sa 37 drugih majki i djece bačena je u masovnu grobnicu. U BiH je na stotine takvih grobnica više puta otvarano da bi se kamionima i bagerima ostaci tijela raspodijelili na više mjesta", nastavlja se dalje.

„Alen Muhić je također u potrazi", objašnjava autorica Spiegelovog članka Melina Borčak. On je rođen u Goraždu i sa jedanaest godina saznaje da je usvojen, piše Spiegel i nastavlja da je njegova biološka majka više puta silovana te nakon njegovog rođenja nije ga htjela niti pogledati. Godinama je Alen tražio svog oca, zločinca, kako se navodi. Međutim, "uprkos DNA dokazima i sudskoj presudi, on, Srbin iz Foče, odbija priznati da je Alenov otac."

List Die Welt također piše o „koljaču Balkana", kako međunarodni mediji nazivaju Ratka Mladića. Autor u članku pod nazivom „Naslijeđe koljača Balkana" piše o Haškom tribunalu i pravdi. "Tribunal bi presudom trebao doprinijeti tome da se ovakvi zločini širom svijeta više ne ponove, te doprinijeti dugoročnom miru u regionu", piše Die Welt. Za žrtve Vojislava Šešelja nije bilo pravde, navodi Die Welt: „Iako je on bio jedan od najgorih ratnih zločinaca, oslobođen je krivice 2016. godine, jer tužiteljstvo nije dostavilo detaljne dokaze."

„Iako je dosta presuda bilo pravedno", nastavlja autor članka u Die Weltu,"nije bilo nijedne jedine presude koju bi na Balkanu predstavnici svih etničkih grupa smatrali pravednom. Ratni zločinci su u svojim nekadašnjim zemljama slavljeni kao heroji."

„To što je na Balkanu mir, ne znači da region nije bure baruta", stoji dalje u članku: „Ono još nije eksplodiralo samo zbog toga što se svi nadaju da će jednog dana ući u EU. Mržnja jedne etničke grupe prema drugoj je i dalje prisutna."

List Süddeutsche Zeitung (SZ) u članku pod nazivom „Koljač" piše o tome kako Ratko Mladić nimalo nije olakšao posao sudijama za vrijeme sudskog procesa: "Kada se nakon dugog skrivanja pojavio u Hagu, on nije pokazao niti kajanje niti spremnost za saradnju." Omalovažavao je sud nazivajući ga „satanskim" i „kreacijom NATO-a". Tako je, piše SZ, inscenirao svoj proces pred sudom kao „posljednju bitku" te je u sudnici imao i nekoliko bizarnih pojavljivanja. „Jednom se pojavio sa šubarom koju je nevoljko skinuo. Drugi puta je zaboravio zube u ćeliji i zahtijevao prekid procesa dok mu ih sigurnosne snage ne donesu." Odbrana je od početka igrala na kartu vremena, odnosno produženja sudskog procesa i tražila da se Mladić pošalje na liječenje u Srbiju ili Rusiju, navodi SZ. 

Pregovarač u bh. ratu Richard Hoolbrook je u Ratku Mladiću vidio idealnu figuru za ratnog zločinca iz holivudskog filma, opisujući ga kao „karizmatičnog ubicu", pojašnjava SZ: „Privatno, Mladić se prikazivao kao poštenjak koji voli cvijeće i uzgaja pčele. U porodičnom krugu opuštao se uz 'Čovječe ne ljuti se'. Mladićeva kćerka Ana, studentica medicine, oduzela je sebi život 1994. godine. Upucala se očevim omiljenim pištoljem, kako se govori, radi srama i zgražavanja zbog nedjela svog oca."

Ovaj list dalje piše da se Mladić godinama sakrivao u Srbiji "uz pomoć armije, tajne službe i crkve". Kada su ga pronašli, 26. maja 2011. godine, u selu Lazarevo, 80 kilometara od Beograda, pojašnjava dalje SZ, Mladić je „svoje progonitelje pozdravio riječima: „Čestitam, uhvatili se pravog."