Koliko su sirovine odgovorne za ratove u svijetu?

Iako u medijima tako djeluje, većina konflikta i nije tako crno-bijela kako se rado predstavlja. „Ne radi se samo o zločestim poduzetnicima koji iskorištavaju resurse na račun države pri čemu se služe korupcijom“, tvrdi bivši predsjednik Botsvane Festus Gontebanye Mogae: „ Mi Afrikanci smo zaslužili kritike. Mnogo je onih koji su došli u Afriku kako bi se obogatili iskorištavanjem naših resursa. Mi smo također u tome učestvovali i osiromašili naš vlastiti narod. To nam se s pravom može prigovoriti. Tačno je da imamo loš geografski položaj, ali to nije izgovor da ne možemo voditi bolju politiku koja će se boriti za naše građane i protiv siromaštva.“

Kada je riječ o aktuelnom ratu u Demokratskoj Republici Kongo, on se može okarakterisati kao rat za sirovine. Međutim, ovaj konflikt ima duboke korijene. Prije svega zbog toga što je afrički kontinet podijeljen na različita plemena, kulturem, regione i geografske zone. „Stanovništvo na istoku Konga je isto kao i u Burundiju, Ruandi ili na zapadu Ugande. Bez sirovina nema posebnog afiniteta između ljudi na istoku i zapadu Konga. Također postoji i rivalstvo između etničkih grupa koje su iste u Ruandi, Burundiju i Ugandi. To se ne može tek tako ignorisati“,kaže Mogae

Sirovine često nisu sreća

Mnogo je primjera da se konflikti zaoštravaju upravo zbog raznih sirovina. Tu se zatvara krug: međunarodni koncerni od korumpiranih vlada kupuju pravo na kopnena blaga. Vlade kasnije od tog novca kupuju oružje kako bi pod kontrolu stavile nerede u zemlji. S druge strane dolazi do nasilja i terora nad lokalnim stanovništvom zbog ilegalnog posjedovanja kopnenog blaga jer i pobunjenici također trebaju novac za oružje. Anke Galama međunarodni koordinator organizacije „Fatal Transactions“ kaže da se od koncerna ne može tražiti aktivno uključenje u riješavanje konflikta jer su u jednoj zemlji kupili koncesije i što imaju mogućnost prekinuti taj krug. „Koncerni kao prvo moraju javno reći da u tim područjima žele sklapati poslove. Pri tome trebaju saopštiti svoju vlastitu ulogu, čak i ako je ona negativna. Koncerni moraju pokazati više transparentnosti i reći istinu o tome koliko plaćaju, ko im daje koncesiju i sa kojim režimima sarađuju. Mislim da bi to u najmanju ruku bio početak.“