Koliko patriotizma smije imati Njemačka?

Demohrišćanska unija (CDU), partija desnog centra, predstavila je prošle sedmice njemačkom parlamentu Bundestagu prijedlog koji dira u nerv i muči zemlju od okončanja Drugog svjetskog rata: Kada Nijemci ponovo mogu biti ponosni što su Nijemci?

Njemačka bi, kako smatra ova konzervativna stranka, trebalo da obilježava sjećanje na 23. maj, kao Dan na koji je usvojen njemački Ustav (Osnovni zakon)1949. godine, zajedno sa novim "saveznim programom patriotizma". Program patriotizma bi uključivao planove za:

- povećanje "cjelogodišnje vidljivosti" nacionalnih simbola - posebno nacionalne zastave na javnim mjestima

- češće puštanje državne himne tokom javnog obilježavanja događaja

- češće održavanje vojnih ceremonija „kako bi se istakla povezanost između vojske i civilnog društva i razvio patriotski potencijal ove konekcije".

Demohrišćani su, kako kažu, dali sve od sebe da ove ideje iznesu u inkluzivnim pojmovima. Istakli su da ovaj moderni patriotizam treba biti poziv migrantskim zajednicama da stanu iza vrijednosti zacrtanih u Ustavu. Smatraju i da ono što nazivaju "potencijalom" u oblasti patriotizma ne treba ostavljati na političkoj margini.

To znači da se CDU nada da će se izboriti za pitanje patriotizma i preuzeti ovu temu od svojih politički izabranih rivala iz krajnje desnice, Alternative za Njemačku (AfD). Obnovljeni osjećaj nacionalnog ponosa suprotstavio bi se "sve većoj polarizaciji i fragmentaciji našeg društva", napisali su u svom prijedlogu lider stranke CDU Friedrich Merz i lider CSU-a Alexander Dobrindt.

- pročitajte i ovo:  Ustavni patriotizam Jürgena Habermasa

Kultura ponosa, kultura srama

Problem njemačkog patriotizma star je gotovo koliko i sama SR Njemačka, sa ožiljcima od povrijeđenog ponosa koji su nastupili nakon Drugog svjetskog rata i osjećaju se do danas.

Istraživanje javnog mnijenja, koje je sproveo Institut Insa 2021. godine, pokazalo je da 61% Nijemaca smatra da škole među djecom odnosno učenicima trebaju njegovati "pozitivniju" vezu sa Njemačkom. Nejasno je šta bi to tačno moglo značiti, ali istorija Njemačke očigledno povlači sa sobom činjenicu da će patriotizam uvijek biti duboko problematičan.

"Ko može, bez reflektiranja i ustručavanja, priznati svoju povezanost sa njemačkom nacijom?" pitao je Martin Sabrow, istoričar i portparol Lajbnicovog centra za savremenu istoriju u Potsdamu. "U vladinoj četvrti u Berlinu postoji Spomenik holokaustu sa stubovima, koji simboliziraju i podsjećaju na 6 miliona ubijenih Jevreja i nekoliko miliona ubijenih u 2. svjetskom ratu. Bilo bi čudno da nemamo mučan osjećaj kada je u pitanju naša njemačka nacionalnost."

- pročitajte i ovo:  Sjaj i bijeda patriotizma

Crna, crvena i zlatna: Kontroverzne boje u Njemačkoj

A postoje i drugi razlozi, starijeg datuma, zašto patriotizam nije tako jednostavan u Njemačkoj kao negdje drugdje. Njemačke nacionalne boje - crna, crvena i zlatna - imale su vrlo politiziranu istoriju i rijetko su služile da ujedine sve Nijemce na isti način na koji su to uspijevale, recimo, zvijezdice na američkoj zastavi ili britanski Union Jack - simbol na britanskoj zastavi koji predstavlja kombinaciju tri konstitutivna dijela zemlje kroz križeve njihovih Svetih zaštitnika (engleski križ svetog Jurja, škotski križ svetog Andrije i irski križ svetog Patrika).

Crno-crveno-zlatnim bojama prvi su mahali pojedinačni korpusi pruske vojske koji su se borili da oslobode Evropu od Napoleona. Oni su etablirali nacionalne boje Njemačke konfederacije početkom 19. stoljeća, a samu zastavu u tim bojama usvojila je nacionalna skupština nakon revolucija 1848. , kada su se nacionalni identitet, sloboda i individualna prava isprepleli s antimonarhističkim talasom.

Ali, ove boje su izašle iz mode kada se moć Prusije počela povećavati. Nakon što se monarhija ponovo potvrdila na vlasti, 1871. su crna, bijela i crvena ipak postale boje novog njemačkog Rajha. Crno-crveno-zlatni obrazac je prihvatila i Vajmarska Republika 1919. nakon pada cara Vilhelma II, da bi ga nacisti odbacili 1934. godine.

I nakon 2. svjetskog rata, ove boje njemačke zastave su bile sporne. „Došlo je do spora sa DDR-om", rekao je Sabrow, misleći na Njemačku Demokratsku Republiku, koja je nastala nakon podjele zemlje 1949. godine. „DDR je zapravo prvi nominirao crno-crveno-zlatnu boju svoje zastave a tek potom je Zapadna Njemačka učinila isto.

Nijemci su u posljednje dvije decenije postali manje gadljivi u pogledu mahanja zastavom nacionalnih boja, posebno kada su navijali za svoju reprezentaciju. Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2006., koje se igralo u Njemačkoj, ostalo je u sjećanju kao buđenje novog pozitivnog, optimističkog patriotizma. Tokom cijelog prvenstva, nazvanog "ljetna bajka", njemačka nacionalna zastava vijorila se sa bezbroj balkona i bila okačena na retrovizore automobila, a nacija je stajala iza (primjetno multikulturalnog) tima fudbalera.

Ipak, u posljednjih nekoliko godina, crno-crveno-zlatne boje i pitanje patriotizma sve više su prisvojile krajnje desničarske političke snage poput islamofobičnog pokreta PEGIDA i antiuseljeničke političke stranke AfD, osnovane 2013. godine.

CDU pokušava vratiti 'ustavni patriotizam'

CDU je sada sebi u zadatak stavio da ponovno preuzme ovu temu od krajnje desnice. Također, prema mišljenju političkog analitičara Uwea Juna sa Univerziteta u Trieru, ova stranka pokušava da ponovo uspostavi tradiciju "ustavnog patriotizma" - to jest, patriotizma koji nije ukorijenjen u nacionalni identitet, ali jeste u vrijednosti, koje su zacrtane u njemačkom Ustavu. „Oni kažu: „Ovaj Ustav, koji je stvorio stabilnu demokratiju u Njemačkoj, treba uzeti kao povod za slavlje", ističe Uwe Jun za DW.

Ali Jun nije siguran da li će jednostavno češće pokazivanje zastave imati efekta kojem se CDU nada: vratiti stranci CDU glasače, koje joj je preotela AfD - partija koja, kako pokazuju istraživanja javnog mnijenja, bilježi ponovni rast glasova.

"To će biti teško", smatra Uwe Jun, budući da su mnogi ključni glasači AfD-a glasači iz protesta, čije nepovjerenje u centrističku stranku poput CDU-a, kako se čini, raste.

I istoričar Martin Sabrow je takođe skeptičan. "To je pokušaj koji iziskuje veliki napor a kojim se pojam ponosa na svoju zemlju i naciju želi vratiti u takozvanu 'normalnost', a da se ne poriče sopstvena istorijska odgovornost. Lićno smtram da su takvi pokušaji potpuno beskorisni. Ne mislim da je u modernom društvu moguće odozgo nametnuti takvu povezanost", zaključuje Martin Sabrow.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu