Koliko je stabilan evropski socijalni sistem?

Naučnici su posmatrali razvoj događanja u više od 20 zemalja u Evropi. Kao i obično na prvom mjestu je ponovo Švedska. Ovaj put je riječ o starenju društva i o tome da se ta skandinavske zemlja veoma dobro nosi sa tim problemom: „To ima veze sa dobrom politikom tržišta rada i malim brojem nezaposlenih. Također se radi i o tome kakav je odnos prema starijim. U Švedskoj su stariji sugrađani veoma dobro integrisani u tržište rada. To je sigurno i jedan od velikih izazova za ostale evropske države“, kaže Michael Bräuninger iz hamburškog instituta za svjetsku privredu (HWWI).

U drugim evropskim zemljama, na primjer u Njemačkoj i Italiji, godišta „baby booma“ 60-ih godina, kad je rađan veliki broj djece, odlaze u penziju i njihove penzije moraju plaćati mladi kojih je znatno manje.

Reforme u Njemačkoj i Italiji – čekanje u istočnoj Evropi

Njemačka i Italija su u proteklih nekoliko godina uspješno započele nekoliko djelotvornih reformi kako bi državno penziono osiguranje ostalo održivo, kaže Bräuninger i dodaje da se to odnosi na povećanje starosne granice za odlazak u penziju i poticaj građana da dodatno plaćaju privatno penziono osiguranje. Jedan od oblika toga privatnog osiguranja u Njemačkoj je tzv. „Riester-Rente“: država tako plaća dodatak onome ko sklopi određeni ugovor o privatnom penzionom osiguranju.

Bräuninger smatra da poteškoće čekaju posebno istočne EU članice. „One imaju još vremena dok se pojavi problem starenja društva. Ono što te zemlje moraju dodatno uraditi je zaustaviti iseljavanje mladih i posebno produktivnih radnika“, preporučuje Bräuninger.

Glavna poruka studije, koju su u prošle sedmice (9.4) objavili Michael Bräuninger i njegova koleginica sa HWWI-a, Christina Benita Wilke, glasi: što je više radnika, koji plaćaju doprinose u penzioni fond, utoliko bolje jedna zemlja može održati svoj socijalni sistem.

Prema tome i u Njemačkoj postoji potreba za djelovanjem. „Posebno se mora poboljšati stanje za zaposlenjem žena. Njemačkoj je više nego ikad potrebno usklađivanje posla sa porodicom“, kaže Christian Bäumler, predsjednik CDU-ovog (Kršćansko-demokratska unija) udruženja zaduženog za društvena pitanja (CDA).

„Društvo, koje sa 50. godina već razmišlja o odlasku u penziju“

Druga polazna tačka za dugoročno jačanje evropskog socijalnog sistema, prema viđenju Bräuningera i Wilkeove, leži u starosnoj dobi odlaska u penziju. Prijedlog Evropske komisije iz 2012. godine, naime, predviđa da starosna dob odlaska u penziju bude u skladu sa sve dužim životnim vijekom. U većini evropskih zemalja osobe sa 65 godina starosti mogu otići u penziju. U Njemačkoj je 2006. godine donesena odluka da se ta granica postepeno povećava na 67 godina. Aktuelna vlada, međutim, planira da radnici sa 63 godine starosti mogu već otići u penziju, ali pod uslovom da su 45 godina uplaćivali doprinose u državni penzioni fond.

Autori studije smatraju da je to „fatalan signal“: „Mogućnost ranijeg odlaska u penziju i velikodušna pravila o odlasku u penziju iz 70-ih i 80-ih godina u Njemačkoj su obilježili jedno društvo, koje u starosti od 50 godina već razmišlja o odlasku u penziju."

Predsjednik CDA-a, Christian Bäumler, navodi da „promjene stavova moraju prije svega doći od poslodavaca. Uočio sam da je spremnost preduzeća, pogotovo velikih, da zaposle radnike starije od 60 godina, relativno mala. Većina radnika, npr. koji su radili na traci u velikim automobilskim koncernima, pred kraj 50-ih odlazi u prijevremenu penziju“. Za postizanje cilja, a to je povećanje broja onih koji uplaćuju u penzioni fond, Bäumler vidi i druge načine. Jedan od njih je da se useljenicima olakša pristup njemačkom tržištu rada.

Autori: Regina Menning / Mehmed Smajić

Odgovorna urednica: Marina Martinović