Koliko izbjeglica Njemačka može primiti?

Postoje rečenice pomoću kojih razmjer brutalnosti i okrutnosti rata u Siriji postaje opipljiv. "Ili ćeš žrtvovati mačku ili će ti od gladi umrijeti dijete." Nikad nije htio ubijati pse i mačke, ispričao mi je prije nekoliko dana Ayham Ahmad, izbjeglica iz Jarmuka. Ali on jednostavno nije mogao naći drugu hranu za svoju djecu: "Tako da onda zakolješ mačku da bi tvoja djeca mogla preživjeti." Taj pijanist je prije mjesec dana pobjegao iz palestinskog izbjegličkog kampa južno od Damaska, koji je od prije nekoliko mjeseci pod kontrolom islamista. Tamo svega nedostaje: hrane, lijekova a prije svega nade.

Njemačka - zemlja nade

I tako se Ahmad na koncu uputio u Njemačku u potrazi za boljim životom. Ukratko: u potragu za nadom. Sve više očajnih Sirijaca, poput njega, ali i Iračana i Afganistanaca hrle u Njemačku. Prema navodima iz jednog "tajnog dokumenta" iz krugova njemačkih vlasti do kojega je navodno došao najtiražniji njemački list "Bild", do kraja ove godine bi trebalo u Njemačku stići 1,5 milijuna izbjeglica. Puno više, dakle, nego što to govori službena procjena njemačke vlade koja još uvijek polazi od 800.000 izbjeglica - iako su pojedini političari tu brojku odavno već korigirali prema gore.

Citirajući iz navodno tajnog dokumenta, taj list navodi da prijeti "slom sustava opskrbe" izbjeglica, da se stambeni kontejneri, primjerice, ili sanitarni uređaji (čvorovi) jedva još mogu nabaviti. Njemačka vlada je odmah reagirala: "Nitko ništa ne zna za postojanje takvog papira", kazao je zamjenik vladinog glasnogovornika u ponedjeljak. Stoga on tome, kako je rekao, ne bi pridavao veliku važnost. Jedan glasnogovornik ministarstva unutarnjih poslova je također pomirljivo poručio da su brojke za rujan doista veoma visoke, ali da će, kako je pokazalo iskustvo, opasti val izbjeglica u zimskim mjesecima. Ali i uopće, dodao je, dnevne i tjedne statistike se ne mogu tako jednostavno zbrojiti u ozbiljnu procjenu.

Ne čudi što vlada brojke umanjuje, jer u Njemačkoj sve više opada početna euforija zbog dolazećih izbjeglica. Slavljena "kultura dobrodošlice" prerasta u zahtjeve za "kulturom dolaska". Političari odjednom sve više govore o "gornjim granicama", o boljoj zaštiti vanjskih granica, pojedinačno čak i o tome da se pod znak pitanja stavi temeljno pravo na azil.

Kraj euforije

Možda je euforija iz proteklih dana bila naivna. Vjerojatno je bilo neizbježno da će ona jednog dana ustupiti mjesto realizmu. Jer, svim tim izbjeglicama osigurati smještaj, odjeću, hranu, integrirati ih i kasnije im omogućiti i posao - ukratko: omogućiti im život dostojan čovjeka, koji im se u njihovim domovinama često uskraćuje, to je naravno težak zadatak. Zadatak koji puno košta - resursa, energije i naravno novca, koji onda možda nedostaje na drugim mjestima.

Ali na to nas obvezuje naš ustav, ako to kod nekih izgleda ne čini više vlastita savjest. Pravo na azil je nepovredivo i to mora i ostati tako. Umjesto da nepotrebno vrijeme i energiju trošimo na pitanje hoćemo li odobriti azil i ako da, uz koja ograničenja, trebali bismo se radije pitati kako da to učinimo bez da potpirujemo neraspoloženje u rasizam spram pridošlicama.

Konačno okončati rat

Istovremeno se mora konačno okončati krvavi građanski rat u Siriji, kojemu je politika predugo samo površno posvetila pozornost. I to je težak zadatak koji se čini skoro nemogućim - ali drugog rješenja nema. Jer na koncu ti ljudi koji danas traže azil, žele se vratiti kući. Nisam još srela nijednu sirijsku izbjeglicu, bilo u Kairu, Dortmundu ili Berlinu, koja se jednog dana nije htjela vratiti kući.

Ali to će biti moguće tek onda kad tamo više ne budu padale bombe, teroristi više ne budu divljali i djeca više ne budu gladovala. Do tada ne smije postojati gornja granica za našu pomoć!