Ko mržnju sije, mržnju će i požnjeti

Odmah nakon prebrojavanja glasova u Istanbulu se moglo vidjeti šta je problem u političkoj kulturi Turske. Pristalice AKP vozili su se automobilima oko sjedišta opozicione televizije, mahali zastavama i galamili trijumfujući. Blokirali su saobraćaj i u svom oduševljenju vozili toliko blizu ivice kolovoza da su gotovo mogli pregaziti prolaznike koji su stajali i posmatrali. U njihovim očima to izgleda ovako: oni slave pobjedu i ne štede gubitnike. U jednom momentu čak počinju da galame stalno ponavljajući: "Kurvini sinovi napustite zemlju!" A nije mnogo nedostajalo ni da upadnu u zgradu.

Bilo je to sramno. Na žalost nije to bio jedini događaj te vrste protekle noći. Pojedine pristalice AKP su u tom svemu vidjeli pobjedu nad neprijateljem. Ono što ovi ljudi nikada neće razumjeti jeste to da pobjednik izbora u jednoj pluralističkoj demokratiji, pluralističkom društvu, nikada ne smije da na takav način, pun nepoštovanja prema gubitniku, slavi svoju pobjedu, ili pak da gubitnik izbora mora da strahuje za svoj život.

Podjela turskog društva

No, istina je da je ovakvih tendencija u Turskoj bilo i ranije, prije Erdogana i njegove AKP. Takođe je istina i to da pojedine opozicone partije, neke manje neke više, imaju sklonost ka jakim vođama i polariziranju mišljenja. Ali, ipak su Erdogan i njegova AKP ovakav sistem donijeli u sam vrh turskog društva. Oni su na taj način toliko povećali podjele u društvu da vas mržnja jedne političke opcije prema drugoj ostavlja jednostavno zgroženim.

Građanima ove zemlje, koja je inače tako srdačna prema gostima, bi trebalo kazati: je li Vama uopšte jasno kako se odnosite jedni prema drugima? U ovoj smiješnoj igri "mi protiv vas" se otišlo toliko daleko da su se tokom minute ćutanja za žrtve terorističkog napada u Ankari čuli zvižduci na stadionu. Zvižduci protiv ubijenih sugrađana! Koliko je moralo biti posijano mržnje odozgo kada se moglo dogoditi i to da se jedna djevojka na Tviteru javno žali zbog tugovanja za mrtvom izbjegličkom bebom, konstatujući: "Pa to je samo kurdska beba!"

Nada je u moćnoj riječi

Ali, upravo u turskom poštovanju autoriteta leži tračak nade. Jer, u jednoj zemlji u kojoj jedna patrijarhalna moćna riječ tolike ljude može da natjera da mrze, ista ta moćna riječ ih može natjerati da se slože. I sad ostaje da se nakon ovih izbora nadamo, uprkos svoj tragici, da će predsjednik Erdogan, politički vođa ove zemlje, sa sigurnih pozicija pobjednika Turskoj donijeti mir i da će konačno prestati političke podjele zemlje. To bi trebalo da znači da se prestane sa sebičnošću i mnogo više krenu u dijalog sa političkim protivnicima - za dobrobit zemlje. No, jedno bi palikućama u Turskoj trebalo da bude jasno: ko mržnju sije, mržnju će i požnjeti.