Ko može da posreduje u bliskoistočnom sukobu?

Oružani sukob traje više od dvije nedjelje i odnio je preko 200 života. Prema riječima generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonija Gutereša na debati u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija taj konflikt ima "potencijal da izazove nezaustavljivu bezbjednosnu i humanitarnu krizu, kao i da osnaži ekstremizam ne samo u Izraelu i u palestinskim područjima već i u cijelom regionu”.

Ali upravo je najviše tijelo Ujedinjenih nacija blokirano. Sjedinjene Američke Države su više puta spriječile zauzimanje zajedničkog stava ovog tijela sastavljenog od 15 predstavnika stalnih i privremenih članova Savjeta bezbjednosti. Obrazložili su to tvrdnjom da bi ovakva izjava Savjeta bezbjednosti ugrozila američke pokušaje posredovanja. A ionako nije bilo ni riječi o obavezujućoj rezoluciji. „Savjet bezbjednosti nažalost nije mogao da govori jednoglasno samo jer je to onemogućila jedna zemlja”, rekao je razočarano kineski ministar spoljnih poslova Vang Ji.

Prekid neprijateljstava nije na vidiku

Američki predsjednik Džo Bajden u međuvremenu barem podržava prekid vatre. A i to je trenutno puno. Izraelski prmijer Benjamin Netanjahu neće ni da čuje: "Naređenje glasi: udari protiv terorističkih ciljeva se nastavljaju”. To je on rekao na sjednici svog kabineta u ponedjeljak (17.05.). Netanjahu očito želi da pokaže snagu i da time ojača izraelsku pregovaračku poziciju. Istovremeno, njemu kao prelaznom premijeru na unutrašnjem planu odgovaraju vojni uspjesi, koji bi mu mogli pomoći da nakon nedavnih izbora ipak pronađe svoju većinu za formiranje vlade. 
Amerikanci kao mogući posrednici imaju problem vjerodostojnosti koji potiče iz ere Bajdenovog prethodnika Trampa, koji je 2018. premjestio američku ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim. To je bio potez pun simbolike koji je izazvao oduševljenje u Izraelu, a oštru osudu među Palestincima i u cijelom arapskom svijetu. Za vrijeme Trampovog predsjedničkog mandata Vašington se povukao iz regiona i nije više sila koja zavodi red. I Bajden je tek na osnovu sve većeg pritiska postao nešto aktivniji.

Evropljanima nedostaje "cjeloviti strateški koncept”

Njemački demohrišćanin (CDU) Johan Vadeful smatra da još uvijek Vašington prije svih ima obavezu da posreduje: „Sjedinjene Američke Države imaju izuzetnu ulogu, uzme li se u obzir njihova bezbjednosna saradnja sa Izraelom i njihova funkcija strateškog člana Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija”, kaže on, ali dodaje da bi i EU i Njemačka morale da se uključe. Njegov partijski kolega Norbert Retgen je rekao da Evropljani nisu odigrali nikakvu ulogu kao posrednici, Vadeful ima donekle drukčije mišljenje. EU i Njemačka prema njemu "moraju da podrže posredničku ulogu koju imaju SAD i to ciljanim razgovorima sa izraelskom Vladom i predstavnicima palestinske autonomije”. Osim toga, on smatra da bi trebalo iskoristiti "naše mnogobrojne kontakte sa izraelskim civilnim društvom, da bi se doprinijelo deeskalaciji”.

Političar njemačkih liberala Bijan Djir-Sarai smatra da Evropljani još uvijek nisu ispunili strateške pretpostavke uspješnog posredovanja: „Nažalost, njemačka Vlada i Evropska unija nemaju cjeloviti strateški koncept za region. Zato bi zemlje članice EU morale hitno da razrade sveobuhvatnu bliskoistočnu inicijativu”, kaže Djir-Sarai za DW. „Ta inicijativa bi morala da se dogovori i sprovede sa transatlanskim partnerima”.

Šta je sa bliskoistočnim kvartetom?

SAD, Rusija, UN i Evropska unija su 2002. osnovali takozvani Bliskoistočni kvartet, pošto je propao mirovni proces vođen u Oslu devedesetih. Ali on dugo nije zasjedao. Opunomoćenici Kvarteta su barem u telefonskom kontaktu zbog krize i razgovarali su o mogućim posredničkim koracima, kako se kaže u ruskom Ministarstvu spoljnih poslova. Problem Kvarteta je da je iznutra blokiran na isti način kao Savjet bezbjednosti, pošto su i akteri uglavnom isti. 

Političar njemačkih liberala (FDP) Aleksandar Graf Lambsdorf smatra da se različiti akteri ne isključuju međusobno. On traži vodeću ulogu Vašingtona, snažnu diplomatskun podršku Evropljana i uključivanje Bliskoistočnog kvarteta, kao i regionalnih sila poput Jordana i Egipta. Ove dvije arapske države su i u prošlosti u teškim vremenima održale komunikaciju i sa Izraelom i sa Palestincima, a i sada su se ponudile kao posrednici.

Pravo Izraela da postoji i gradnja naselja

Šta će se desiti kada dođe do prekida vatre, svejedno čijim posredovanjem? Šta su dugoročni ciljevi? Da li iko vjeruje u rješenje "dvije države” koje i dalje zahtijeva generalni sekretar Ujedinjenih nacija Gutereš? Bijan Djir-Sarai vjeruje da je upravo to rješenje koje "dugoročno i Izraelu i Palestincima omogućava život u miru”. Vadeful međutim dodaje da bi za tako nešto obe strane morale biti spremne na kompromis. On bi prema njemu na palestinskoj starni kao i na strani arapskih država koje podržavaju Palestince mogao da se sastoji od priznavanja Izraelu prava na postojanje. Djir-Sarai dodaje da je jedna stvar jasna: "Politika gradnje naselja Netanjahuove vlade je u poslednjih nekoliko godina otežala nove pregovore o "dve države” kao rješenju konflikta. Ta politika mora neizostavno odmah da se ukine”.

Njemačka sebe i u ovom slučaju vidi prije svega kao dio Evropske unije. To je povezano sa njemačkom istorijom i Holokaustom. Zbog toga je njemačkoj diplomatiji potreban oprez i tanani osjećaj. Vadeful kaže da ipak ništa ne stoji na putu uravnoteženoj njemačkoj ulozi: "Iz istorijske odgovornosti za državu Izrael, proističe posebna odgovornost za mir i stabilnost regiona”. On dodaje da se Njemačka već uključuje sa "tijesnim i razgranatim vezama sa Izraelom, ali na primjer i kao najveći finansijer Agencije Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA)... Međutim, kada su Izrael i jevrejski narod napadnuti, mi ne možemo da ćutimo. Moramo da zauzmemo jasan stav i da stojimo iza naše odgovornosti”.