Ko je bila Betovenova Eliza?

Jedna od najpopularnijih melodija klasične muzike i danas, 200 godina nakon svog nastanka, krije zagonetku: Još uvijek nije jasno kome je tačno veliki kompozitor posvetio ovu čuvenu klavirsku kompoziciju? Jedan naučnik iz Berlina vjeruje da je proniknuo u tajnu "Elize". Njegovo ime je Klaus Kopic (Klaus Kopitz).

Ključ je u Betovenovoj biografiji

Betoven je iznad klavirske kompozicije napisao: "Za Elizu, 27. aprila, za sjećanje. L. v. Bthvn." Godina koja nedostaje je otkrivena kasnije. Bila je to 1810. Berlinski naučnik Klaus Martin Kopic vjeruje da je proniknuo u tajnu i riješio zagonetku.

Već godinama on radi na djelu pod naslovom "Betoven iz ugla njegovih savremenika". U to djelo su uvršteni svi dosada pronađeni dokumenti koji potiču od ljudi koji su poznavali kompozitora: dnevnici, pisma, pjesme, prisjećanja... "U tim privatnim zbirkama neizbježno susrećemo i određene osobe ženskog pola.", kaže autor Kopic. Jedna od djevojaka koja se spominje je i Elizabet Rekel (Elisabeth Röckel). A Kopic je u svom istraživačkom radu naišao na zanimljive podatke o njoj.

"...stalno me je štipkao za ruku..."

Elizabet je rođena 1793. i bila je mlađa sestra pjevača Josefa Rekela (Joseph Röckel). On je 1806. pjevao u operi "Fidelio" kojom je dirigovao sam Betoven i bio je prijatelj velikog umjetnika. U srce Betovena se očito uselila i Jozefova mlađa sestra koju su u društvu svi zvali "Eliza". Ona je svirala klavir, a poslije je postala i pjevačica. Upravo u proljeće 1810. ona napušta Beč kako bi prešla u Bamberg, gdje je dobila angažman kao pjevačica u pozorištu. Kopic upozorava: "Kada Betoven u zaglavlju svog djela napiše "za sjećanje", znači da je po srijedi rastanak."

O njihovom prijateljstvu postoji i pisani trag. Kopic tvrdi:"Zanimljivo je da je sama Eliza pričala o tome, očito je smatrala da to ne šteti njenom ugledu. Sudeći po tome, to mora da bilo blisko prijateljstvo."

Tako se prenose Elizine riječi kako "jedne večeri Betoven očito nije mogao protiv svoje opuštene prirode. Stalno se gurkao i dirkao, i Eliza nije znala kako da se spasi od toga, stalno ju je štipkao za ruku".

"Za Elizu" ili "za Terezu"

Postavlja se pitanje: kako naučnici dosada nisu naišli na ime Elizabet Rekel? Jedna od teza koja se ranije zastupala je bila kako spomenuti komad nije bio "za Elizu", nego "za Terezu".

Muzičarka Tereza Malfati (Therese Malfatti) je bila Betovenova "zvanična" djevojka i vjerenica. Međutim, Kopic upozorava kako je kompozitor bio bez dlake na jeziku - on je svoja djela uvijek jasno označavao i nije koristio nikakve "skrivene" poruke. Zabunu je još lakše otkriti ako se uzme u obzir ko je bio taj ko je proširio tezu o "Terezi".

Bio je to istraživač Betovenove biografije Maks Unger (Max Unger). Kako on u svojim istraživanjima nije naišao ni na kakvu "Elizu", jednostavno je protumačio kako je čuveno djelo napisano "za Terezu". Dodatnu zabunu unijelo je i to da je originalni Betovenov rukopis (notni zapis) u svom vlasništvu odista imala Tereza Malfati. Ali, otkud zapis kod nje? Kopic vjeruje da i na to pitanje ima odgovor: "Dvije djevojke su se dobro poznavale i moguće je da su jednostavno razmijenile Betovenove rukopise."

Autor: Anastassia Boutsko/Azer Slanjankić

Odg. uredn.: Belma Fazlagić Šestić