Knjiga koja je trebalo da promijeni svijet

Kada je u septembru 1867. godine, hamburška izdavačka kuća „Oto Majsner" objavila prvo izdanje glavnog dijela Karla Marksa „Kapital – kritika političke ekonomije", malo šta je ukazivalo na kasniji značaj te knjige za dalji tok istorije čovječanstva. Glomazan tekst, težak za čitanje. Pravi je izazov za čitaoce, kako sadržajno, tako i stilski.

Toga je bio svjestan i sam autor. Već u predgovoru Marks upozorava čitaoca: „Svaki početak je težak", dok njegova žena Dženi jednom prijatelju socijalisti preporučuje da „dijalektičke specifičnosti prvih pasusa" jednostavno preskoči. Prvo izdanje, objavljeno u tiražu od hiljadu primjeraka, godinama se prodavalo.

Ipak 150 godina kasnije „Kapital" čiji je drugi i treći tom objavljen tek nakon autorove smrti, jedna je od najuticajnijih knjiga moderne istorije – iako i dalje može da se sumnja da su je zaista pročitali svi oni koji se na nju pozivaju. Na vrhuncu socijalističkog i komunističkog pokreta, sedamdesetih godina prošlog vijeka, vlade čak šezdeset država svijeta pozivale su se na učenje Karla Marksa. Za dvije trećine svjetskog stanovništva „Kapital" je imao status gotovo svete knjige.

Filozof čeka na revoluciju

Marksu je takva kanonizacija i kult ličnosti koji iz nje proizilazi bila strana. Jednom je rekao da on sam nije „marksista". Ipak, njegova namjera je bila da napiše „knjigu nad knjigama". Kao filozof, Marks je potpuno u duhu svog uzora Georga Vilhelma Hegela htio „da dovede do pojma, a time i okonča" jednu epohu, objašnjava hrvatski filozof i politikolog Žarko Puhovski. Pritom se radi o buržoaziji kao poslednjoj eri klasnog društva. „Marks je bio uvjeren da se istorija završava sa buržoaskom epohom i da tada počinje novo računanje vremena koje se završava u komunizmu, dakle u društvu u kome su klase ukinute", kaže Puhovski.

Terminima političke ekonomije, Marks pokušava da analizira mehanizam kapitalističke privrede. Radnik prodaje svoju radnu snagu kapitalistima i za to dobija platu. Razlika između vrijednosti koju je stvorio i plate koju je dobio je višak vrijednosti. Kapitalista pokušava plate da drži što je moguće nižima, kako bi povećao višak vrijednosti. U stalnom i nekontrolisanom stvaranju tog viška vrijednosti, a time i eksploataciji radnika, prema Marksovom mišljenju leži osnovni princip kapitalizma. Ta eksploatacija, zaključuje Marks, u jednom trenutku postaje toliko nepodnošljiva, da radnik počinje da protestuje i hoće da ruši kapitalizam.

Šta je Marks previdio?

Taj zaključak se međutim bazira na jednoj greški, smatra Bernd Cizemer, publicista i bivši glavni urednik lista Handelsblat: „Marks je rad vidio kao jedini izvor vrijednosti, previdjevši time da kapitalizam ne funkcioniše kroz eksploataciju radnika, već kroz neprestani tehnički napredak. Druge izvore bogatstva, naime inovacije, preduzetničke inicijative i tehnički napredak, on je u suštini svoje teorije potcijenio", smatra Cizemer.

Tako su pojedini društveni razvoji koje je Marks predvidio – izostali. Doduše, progresivna industrijalizacija i razvoj tehnologije procesa proizvodnje vodili su ka sve manjim troškovima proizvodnje i skraćenju radnog vremena, ali istovremeno rastuće osiromašenja radnika nije uslijedilo.

Kapitalizam se pokazao kao nevjerovatno prilagodljiv, naglašava Žarko Puhovski, „tako da je u međuvremenu i u slobodno vrijeme nastala takozvana industrija slobodnog vremena – u Marksovo vrijeme potpuno nezamisliva".

U čemu je Marks bio u pravu

Nisu međutim sve tačke Marksove analize pogrešne. Tako je, na primjer, njegov opis kapitalizma kao neprestanog procesa u kome se novac sve više gomila i ponovo investira, danas aktuelniji nego ikada. Upravo ta dinamika prije nekoliko godina je dovela do svjetske finansijske i ekonomske krize.

I njegov opis neizbježne težnje ka monopolizaciji kapitala pokazao se kao tačan: prema podacima Savezne službe za statistiku iz 2012. godine, veliki koncerni su u Njemačkoj činili tek jedan procenat ukupnog broja firmi, ali su upravljali sa 68 odsto čitavog obrta. Istovremeno, 81 odsto svih manjih preduzeća kontrolisali su tek šest procenata.

Preteča globalizacije

Aktuelnija nego ikada ranije je i Marksova teza o nepravednoj raspodjeli profita. Francuski ekonomski stručnjak Tomas Piketi, 2014. godine u knjizi „Kapital u 21. vijeku" piše da su neprestano rastuća i prekomjerna nejednakost bogatstva i prihoda jedna od karakteristika globalno aktivnog kapitala.

Već je Marksu bilo jasno da kapitalizam po svojoj prirodi nema granice u širenju i djelovanju. Ekonomista Bernd Cizener naglašava da i u „Kapitalu" i u „Komunističkom manifestu" ima dijelova u kojima Marks govori da trijumf kapitalizma vodi ka nestanku svega do tada uobičajenog. Zato Marksa „možemo da smatramo prvim pravim teoretičarem globalizacije", uvjeren je Cizemer.

Kapital je pobedio

Svjetska revolucije je međutim izostala, a kada je dolazilo do velikih revolucionarnih prevrata, to je prije svega bilo u nerazvijenim, predindustrijskim zemljama. Ipak, revolucionari u čitavom svijetu se pozivaju na Marksa, bez da su zaista pokušali da razumiju njegovu teoriju.

To važi i za Marksovu ulogu u Kini, kaže Cizemer: „Mislim da se kineski marksizam velikim dijelom razvio bez tačnog poznavanje djela Karla Marksa." Ni za zločine staljinističkog režima ne treba kriviti Marksa: „Naravno da se marksizam-lenjinizam sovjetskog tipa zasniva na idejama Karla Marksa, ali ja ne bih dovodio u direktnu vezu Karla Marksa i sovjetska masovna ubijanja 1930-ih godina", ističe Cizemer.

Stvarni neuspjeh Karla Marksa nije u zločinu koji je počinjen i u njegovo ime, naglašava hrvatski filozof Žarko Puhovski. Marks je bio uvjeren da je slom kapitalizma iznutra nezaobilazan i da će brzo doći. To se međutim nije desilo. I 150 godina nakon objavljivanja prvog izdanje „Kapitala", socijalne napetosti su jednako prisutne kao i klasne razlike. Eksploatacija je još uvijek osnova procesa proizvodnje. „Marksov neuspjeh", kaže Puhovski, „leži u činjenici da je on još uvijek aktuelan".