"Kažnjavanje Putina ne bi smio biti najvažniji cilj"

Deutsche Welle: Gospodine Ischinger, ovdje u Washingtonu se govori o dramatičnom zakazivanju politike prema Rusiji. Neki čak vide da se sprema novi Hladni rat. Koje probleme i izazove će to donijeti za transatlantske odnose koji su još poljuljani gubitkom povjerenja aferom oko NSA-a i koje ni kad je riječ o sankcijama protiv Rusije ne funkcioniraju sto posto?

Wolfgang Ischinger: Ja prije imam dojam da bi kriza oko Ukrajine s krizom politike preme Rusiji koja je uslijedila mogla ojačati transatlantske veze, a ne ih dodatno oslabiti. Da sada nismo tako zaokupljeni ovom krizom, još uvijek bismo se šamarali zakazivanjem u Siriji i osjetjivom temom "Snowden". U određenom smislu - malo se i šalim sad - moglo bi se reći: hvala predsjedniče Putin, podsjetili ste nas, Nijemce i Amerikance koliko je važno da se Europa oglašava jednim glasom i da strateški važan cilj ostaje posložiti energetsku opskrbu Europe tako raznovrsno da ona nije ovisna o samo jednom izvoru.

Ovdje u Americi se već intenzivno razmišlja o novom definiranju globalne sigurnosne i vanjske politike, pa i prema Rusiji. Odjednom se ponovno može čuti pojam Containment-politike (politika koju je SAD vodio prema SSSR-u nakon Drugog svjetskog rata s ciljem sprečavanja širenja utjecaja SSSR-a, op.ur.) . Što SAD očekuje od Njemačke?

Može se konstatirati sljedeće: kao prvo, Europska unija se nije dala podijeliti od strane gospodina Putina. To se u Washingtonu registrira kao pozitivna činjenica. Ne samo da Europa govori jednim glasom, nego postoji i dobra transatlantska koordinacija. Kao drugo, sankcije naravno nisu zamjena za politiku. Vidjet ćemo hoće li sankcije utjecati na odluke i postupke ruskog vodstva. U to se može sumnjati. Dakle, moramo imati strategiju. Njezin prvi cilj ne bi trebao biti kažnjavanje Putina. Kada se čitaju neki američki komentari moglo bi se zaključiti da nije ništa važnije doli kazniti Putina i potjerati ga u kut. A to je sasvim krivo. Mi ćemo predsjednika Putina i rusko vodstvo i dalje trebati kod mnogih drugih međunarodnih tema. Dakle, važno je pravilino posložiti prioritete.

A što su prioriteti?

Prvi prioritet je da se SAD i europski partneri slože oko strategije prema Ukrajini. Ako nam uspije od države koja prošlih godina nije funkcionirala stvoriti državu koja će moći funkcionirati, nećemo ostvariti vojnu pobjedu protiv Putina, ali hoćemo civilnu, soft-power pobjedu.

Koliko Nijemci tu mogu učiniti? U Washingtonu se stječe dojam da se od njih puno očekuje. Istovremeno ih se kritizira da ne pokazuju dovoljno volje i spremnosti u sankcijama protiv Rusije. A Angeli Merkel, koju inače smatraju vrlo jakom, predbacuju da protiv Putina vodi politiku popuštanja (Appeasement policy)...

To sigurno nije tako. I toj kritici treba se žestoko usprotiviti. Racionalno gledano je jednostavno tako da niti jedna sankcija SAD-a protiv Rusije ne može naškoditi američkoj privredi, jer je trgovina s Rusijom za Ameriku beznačajna. Za Europu i posebno za Njemačku ona nije beznačajna. Svaka sankcija koju mi uvedemo Rusiji ima za nju deset puta veće posljedice nego bilo koja američka sankcija...

... ali i za njemačke firme...

….a možda i negativne posljedice za naše vlastite interese. Mislim da se moramo braniti od kritika da se postavljamo preblago. Ono što se ovdje događa su još daleki odjeci krize oko Libije. Na američkoj političkoj sceni nisu zaboravili da su Nijemci u njezinom rješavanju stajali na rubu terena ne ulazeći u igru. Sad se želi vidjeti da su Njemačka kao najvažnija europska zemlja s najvećim utjecajem na Moskvu - i savezna kancelarka osobno - spremne preuzeti centralnu ulogu.

U Njemačkoj afera oko NSA-a igra vlo važnu ulogu. Ovdje u Washingtonu se o njoj baš i ne govori previše. S kakvom porukom bi Merkel i Obama o ovoj temi trebali nastupiti u javnosti?

Na žalost je tako da se u širokim krugovima američke političke javnosti do danas nije shvatilo koliku štetu je skandal oko NSA-a nanio povjerenju koje SAD uživa u očima njemačkog stanovništva. Ugled Amerike kao partnera je, prema rezultatima anketa, je znatno narušen. Ispravno je da inzistirati da se kod ovog pitanja ne prelazi jednostavno na novu točku dnevnog reda, već da se vrati izgubljeno povjerenje. Transatlantski dijalog o cyber-temama je sigurno smislena metoda. Ali ne smijemo očekivati čuda.

Wolfgang Ischinger je od 2001. do 2006. bio njemački veleposlanik u SAD-u. Trenutno je predsjednik Minhenske sigurnosne konferencije.