Katalonija u sunovratu

Nekoliko stotina hiljada ljudi izašlo je tokom vikenda na ulice Barcelone, nakon novog političkog poteza Mariana Rajoya. Španski premijer suspendovao je autonomiju Katalonije. Teško da je mogao učiniti nešto drugo kada je u pitanju djelovanje Carlesa Puigdemonta. Pored svih političkih gluposti sa kojima se Rajoy susreo tokom ovog političkog sukoba – niti jedna država ne smije dopustiti da neko toliko bude baš toliko neposlušan.

Revolucionistički entuzijazam

Dio građana Katalonije se u ovom trenutku prepušta revolucionistički emocijama. Mahanje zastavama, zapaljive pjesme i pobunjenički slogani proizvode osjećaj pripadnosti i euforiju. Postoji jedna vrsta slavljeničkog raspoloženja kada je u pitanju neovisnost, kojoj se raduju i stari i mladi, i građanski parovi i univerzitetski subverzivci.

Sličnosti sa Brexitom

Postoje paralele sa Brexitom. Kod dijela građana je oduševljenost neovisnošću poduprijeta kampanjom punom dezinformacija. Njeni zagovornici imaju iluzije o političkoj budućnosti „republike Katalonije", njene privredne moći, iluzije koje su naprosto šokantne. Mnoge to i ne zanima, jer kvari raspoloženje.

Brojni separatisti još uvijek misle da će Katalonija ostati dijelom EU, da se život neće promijeniti, da će izvoz cvjetati, a Evropa uvijek priteći u pomoć. Onoga ko pokuša reći drugačije se optuži da kvari raspoloženje.

Neko je morao Kataloncima predočiti dezinformacije kojih se sada čvrsto drže. Bilo je to pokret za nezavisnost, koji samo zapaljivom retorikom budi emocije, a zamagljuje stvarnost. Tome je pridonio i Carles Puigdemont, koji je sebi dopustio da se nađe u službi tih ljudi. A tu je bila i regionalna televizija TV3, glavni medij propagande neovisnosti.

Političko minsko polje

Ove sedmice će svi akteri ove drame biti u političkom minskom polju, a za obje strane bit će teško da izbjegnu nekotrolisane eksplozije. Ako se u petak suspendira neovisnost, stanje može postati kritično.

Mariano Rajoy mora u igru dovesti stručnjake za ovo podneblje, političare koji će naći sredinu između pravne nužnosti i provokacija. Bit će teško ignorisati poluautonomnu regiju, bez da se Katalonce isprovocira više nego što je potrebno. Bure baruta moglo bi veoma lako eksplodirati.

Carles Puigdemont i njegovi sljedbenici se moraju odlučiti hoće li misliti glavom. Najbolje bi bilo da se nakon njegove smjene postavi manje radikalan vođa, koji je sposoban za pregovore sa Madridom. Možda bi njemu bilo svejedno hoće li se pokrajina raspasti, hoće li „umrijeti u slavi", tako postavši mučenik nacionalizma.

U narednim danima će se pokazati kojim putem ide Katalonija. Možda ovo sve vodi do jedne iscrpljujuće bitke, do jedne krize koja odavno uzima maha, a koja predstavlja veliki test za demokratiju u Španiju, a njenu ekonomiju mogla bi dugoročno oštetiti. Ipak, u Kataloniji politička i ekonomska cijena sna o nezavisnosti postaje sve veća, iz mjeseca u mjesec.