Karadžić, glumac koji briljira u svakoj ulozi

Ziddojče cajtung (SZZ) u svom redovnom nedjeljnom dodatku „Magacin“ piše o procesu Radovanu Karadžiću pred Haškim sudom. Karadžić je prvi put, otkako je prije 18 godina otišao u ilegalu i živio pod drugim identitetom, govorio za nekiu medijsku kuću.

„Postoje dvije vrste glumaca: prvi su oni koji briljiraju u svakoj ulozi a drugi oni koji igraju sami sebe. Optuženi Karadžić pripada ovoj prvoj“, piše Ziddojče cajtung i nastavlja: “Nekadašnji predsjednik Republike Srpske važi za najodgovornijeg za najveći genocid počinjen u Evropi od Drugog svjetskog rata, i za onog koji je navodno naredio masakr u Srebrenici u kojem je ubijeno 7.000 muslimana. Ali, on je pred sudom sama ljubaznost. Kad on govori sve se smiri. On sudije oslovljava s 'ekselencijo' – što je titula iz njegove fantazije. Jer, ekselencijom se oslovljavaju ambasadori, a odgovarajući način oslovljavanja predsjedavajućeg jednog suda bi bio – 'gospodine predsjedniče'. No, titulu predsjednika nekadašnji lider bosanskih Srba u jugoslovenksom ratu čuva za sebe“, piše Ziddojče i napominje kako je Karadžić kada su se susreli s njim u pritvoru Haškog suda u Sheveningenu na pitanje: Kako ste?, odgovorio: 'Dobro' i osmjehujući se dodao: 'U stvari izvanredno'.

„To što mu se ukazala prilika da bude na sceni, Karadžić koristi od prvog dana, otkako se prije pet godina prvi put pojavio pred sudom Ujedinjenih nacija u Hagu. Proces protiv njega se vodi u u navećoj od tri postojeće sudnice tribunala. A ovdje ga optužba ispituje o krvavom tragu srpskih trupa koji su za sobom ostavile 90-ih godina prošlog vijeka. Trupa koje su gotovo četiri godine granatirale Sarajevo i grad držale u ospadi. Srpskim borbenim jedinicama koje su jednog ljetnjeg dana upale u malo mjestašce na obodu šume, Srebrenicu, i tamo ubile 7.000 muslimanskih mladića i muškaraca. Karadžić je bio vođa kojeg su ubice gledale s divljenjem.

Sada, nakon više od četiri godine procesa, izvođenje dokaza odbrane je završeno 1. maja. A ono što je Karadžić imao da kaže, čulo se zapravo često: to je priča o srpskoj naciji koja je morala da se brani od separatista i muslimanskih terorista, ohrabrivanih sa Zapada a posebno od strane Njemačke“, piše SZZ.

"Lica smrti"

List napominje da nije samo Karadžić taj koji je nervirao i nervira tužioce i pominje i Slobodana Miloševića i „Ratka Mladića generala sa protezom“.

„Kada Karadžića gledate u sudnici, preko puta ljudi čiji su bližnji bili mučeni ili ubijeni, on djeluje fokusirano i koncentrisano. Ovako se još niko nije upustio u pravnu igru sa omraženim tribunalom“, piše SZZ i napominje kako je, po završetku rata u BiH, ustanovljeno da je bilo preko 100.000 ubijenih i preko dva miliona protjeranih, a Karadžić je nakon rata jednostavno nestao. Kao dr. Dabić djelovao je na srpskoj desničarsko-ezoterističkoj sceni sa kuštravom bradom i dugom kosom vezanom u rep. 'Ja se nisam skrivao, bio sam svima pred očima. Ali, niko me nije prepoznao. Smršao sam 22 kilograma i samo promijenio izgled', kazao je Karadžić u intervjuu Magacinu Ziddojče cajtunga kikoćući se. Više od jedne decenije živio je tako Karadžić pod zaštitom srpske tajne službe koja ga je čuvala od istražnih organa međunarodnog pravosuđa, sve dok u ljeto 2008. nije pao u ruke domaćim (Republike Srbije prim.aut.) snagama bezbjednosti i bio uhapšen.“

List u opširnom članku pod naslovom "Lica smrti" tematizira i tužioce koji vode proces protiv Karadžića i njihovo porijeklo. „Obojica tužilaca, koji terete Karadžića, su iz zemalja koje srpski nacionalisti smatraju svojim najvećim neprijateljima. Alan Tiger je Amerikanac, a Hildegard Uerc-Reclaf Njemica. Drugi optuženi koriste ovu činjenicu kako bi optuživali tribunal: kako pravnici uopšte mogu da budu objektivni kada potiču iz zemalja koje su pobjedničke sile? No, Karadžić se ne bavi tiradom suda već oko sebe skuplja najsposobnije pravnike i ne pravi pitanja ukoliko oni potiču iz zemalja članica Nato-a. U njegovom timu je nekoliko praktikanata koji na kraju dobijaju od njega fotogarafiju sa ličnom posvetom: 'Thank you for your great work. Radovan Karadžić'. Neka vrsta autograma. Karadžić pripada onoj vrsti glumaca koja u svakom trenutku može da uskoči u drugu ulogu - u takoreći drugu kožu. I ono što je najvažnije – on uvijek igra glavnu ulogu.“

'Čudesna hronika noći'

Ziddojče cajtung piše kako je Karadžić govorio i o njegovoj ljubavi prema poeziji i uopšte pisanju, te da je dok je živio pod identiteom 'dr Dabić' napisao i neka prozna djela i drame. „2004. sam objavio najbolju od svih mojih knjiga 'Čudesna hronika noći'. Iako je bila najbolja knjiga na srpskom jeziku', žalio se Karadžić, 'nisu htjeli da mu daju nijednu nagradu'", piše SZZ i napominje kako je on u to vrijeme imao i svoju internet stranicu na kojoj je se bavio i liječenjem potencije. "No, čim se razgovor sa medicinskog znanja ponovo vrati na znanje o ratnim zločinima tu onda on ne zna više ništa: 'Mnoge sam pitao da li je u Srebrenici bilo ubijanja civila, i meni je više puta bilo potvrđeno kako nije bilo ubijanja civila'".

„Način na koji se on brani u sudnici ima mnogo bolje šanse nego što se to mislilo u početku. A Karadžić koristi svaku šansu koja mu je pravno omogućena. Njemu ide u prilog i slabljenje moći tribunala. Savjet bezbjednosti je izgubio strpljenje, sudu i zvanično ističe mandat a novac samo još pomalo kaplje. Mnogi od najboljih pravnih stručnjaka su već napustili tribunal a svakog mjeseca ih je sve više i više. Za one preostale će biti sve teže da zadrže pregled situacije. I tako se gomilaju greške 'zbog neadekvatne kontrole kvaliteta', žalio se jedan od tužilaca. Istovremeno se mnogo govori i o unutrašnjim borbama i intrigama. Discipline ponestaje. U posljednjih 12 mjeseci sudije u tribunalu su se u potpunosti podijelile“, piše SZZ i napominje da za Radovana Karadžića ne može da bude povoljnije. On sam nikoga nije ubio. Nije bio ni u Srebrenici, a da je postao dobar advokat, za njega i bolji advokati u Hagu kažu da je jedan od najboljih u Haškom sudu. Jer, svako malo sudija mora da ga upozorava da bude konkretan i pređe na stvar. I tako proces protiv Dr. K. nesumnjivo doživljava promjenu i razvija se sve više u priču o zamjeni uloga. Toliko daleko da se optuženi pokušava preobraziti u istraživača“, zaključuje Ziddojče cajtung.