"Kamenovi spoticanja" za žrtve holokausta

Bijele ruže i crveni karanfili uokviruju dvije sjajne mesingane ploče na trotoaru ispred kuće u Tomasius ulici 23 (Thomasiusstraße) u Lajpcigu, pored toga gore četiri svijeće. Mlada majka se zaustavlja, razmjenjuje nekoliko riječi sa svojom malom kćerkom, pokazuje na tek postavljene mesingane ploče na tlu. Nakon toga, polako idu dalje. Šta je tačno majka ispričala svom djetetu, možemo samo pretpostaviti. Vjerovatno su pale tužne riječi, kao holokaust, deportacija i kukavičko ubistvo. Možda je, ipak, rekla svojoj kćerki da je još premlada za sve to i samo joj pročitala šta piše na dva kamena: "Ovdje su živjeli Leopold i Malka Rabinovič (Rabinowitsch), bijeg 1939. u Latviju, Riga - deportirani i ubijeni 1941."

Sat vremena ranije tog novembarskog dana, grupa ljudi je na slaboj kiši i niskoj temperaturi stajala ispred kuće i čekala Guntera Demniga. On je stigao oko 10 sati ujutro. Na glavi šešir, u radnom odijelu krči sebi put do ulaznih vrata i bez oklijevanja malom motikom počinje praviti rupu u pločniku. Već prije nekoliko godina je ovdje postavio takozvani "kamen spoticanja" za nekadašnjeg stanovnika kuće, a sada će u pješačku stazu pored toga uzidati i dvije ploče za bračni par Rabinovič. Sve ovo jedva da traje duže od deset minuta, a onda je kelnski umjetnik već gotov. Trenutak šutnje, tihi naklon, a zatim vraća svoj alat u auto.

Niko više ne treba skretati pogled

Projekat "kamenovi spoticanja" je Demnigova ideja. Postavio ih je 13 samo ovog prijepodneva u saksonskom gradu Lajpcigu, slijedi još osam. U prošlih 20 godina, uzidao je preko 35 000 mesinganih ploča, u 750 gradova i zajednica. Ne samo u Njemačkoj, nego i u Poljskoj, Austriji, Ukrajini, Mađarskoj i nekim drugim evropskim državama. Sve su to zemlje koje je nacistička Njemačka opustošila, otimala ljude, deportirala ih, ubijala.

Ovaj 65-godišnjak je prvi kamen postavio u decembru 1992. godine, zbog "nezadovoljstva centralnim spomenicima, na kojima se jednom godišnje postavi vijenac", kako kaže Demnig. Ništa više se tamo nije dešavalo, a i sama ta mjesta su izvan gradova. Za razliku od toga, njegovi kamenovi leže direktno ispred kućnih vrata, ispred kuća u kojima su nekada stanovali oni koji nisu preživjeli nacizam. Memorijalni "kamenovi" podsjećaju prvenstveno na jevrejske žrtve, ali postavljeni su i neki za Rome i Sinte. Skoro da ih ne možete previdjeti. "Užas je počeo tamo gdje su ti ljudi tada pokupljeni", rekao je Demnig. Kaže da je Holokaust, uništenje Jevreja, počelo usred zajednica – nestajali su susjedi, nikad se nisu vratili. Danas je teško vjerovati da to niko nije primijetio.

Posjeta iz Njujorka

Gunter Demnigov rad ovog novembarskog prijepodneva pažljivo posmatra Bani (Bunny) Burson. Ona je samo zbog toga iz Njujorka doputovala u istočnonjemački Lajpcig. To je emotivni trenutak za 64-godišnju Amerikanku: Leopold i Malka Rabinovič su bili njeni djed i baka. "Ovo danas je nešto divno, iako je povod strašan. Gunter Demnig svojim projektom gradi most između prošlosti i budućnosti", kaže ona.

Njena majka nije htjela da joj kćerka otputuje u Njemačku. Danas ima 93 godine, također živi u Njujorku. Jedva je uspjela pobjeći iz Njemačke 1938. godine, roditelji su joj nabavili vizu i htjeli malo kasnije doći za njom. Nikada nisu dospjeli do SAD-a – zbog svoje jevrejske vjere su odvučeni u Rigu i 1941. ubijeni. Ni danas u Latviji ne postoje ni grob ni spomen-obilježje za njenu porodicu, priča Bani Burson sa suzama u očima, ali sa osmijehom na usnama. "Sada konačno imamo mjesto sjećanja, to je divno za našu porodicu. I jako sam ponosna što su i ovi mladi ljudi ovdje, da čuvaju sjećanje."

Mladi kumovi za kamene spoticanja

Karla i Simon stoje malo dalje od ostalih. Oni su dvoje od ukupno četvero mladih ljudi na koje Bani misli. Ovo dvoje 14-godišnjaka je preuzelo kumstvo nad ova dva kamena spoticanja, to je bio poklon njihovih roditelja. Ispočetka su Karla i Simon tu ideju smatrali čudnom, ali sada više ne. Skoro godinu dana oni se intenzivno bave porodičnom historijom Rabinoviča, istraživali su u arhivu i čak primili stara pisma iz Njujorka. To su na stotine pisama koje su tad roditelji slali svojoj izbjegloj kćerki u Ameriku. "To je stvarno bilo žestoko, tužna priča", kaže Karla. Njeni i Simonovi roditelji su ovim poklonom u svojoj djeci htjeli probuditi osjećaj za njemačku historiju. Izgleda da funkcioniše.

Svijeće pored Demnigovih kamenova trepere na vjetru, ruže i karanfili su pokisli od kiše, koja je u međuvremenu prestala. Prve zrake sunca padaju na kuću na broju 23. Čuje se pjesma – topli, meki zvuk gitare. Otac projekta je već otišao, mora postaviti još mnoge kamenove spoticanja – tog dana, ali i sljedećih godina. Sve dok je tjelesno u stanju, Demnig želi nastaviti da postavlja male mesingane ploče. Zbog toga će 2. decembra 2012. u Hamburgu dobiti nagradu "Marion Denhof" (Dönhoff).

Bani Burson je jedna od posljednjih koji okreću leđa kući u Tomasius ulici. Čini se kao da se za nju zatvorio mali krug: "To je tako pozitivna stvar. Sada kad se vratim u Njujork, ispričat ću majki kako je bilo lijepo. Mislim i nadam se da će joj pomoći, jer ona još uvijek živi sa tom tugom."

Autori: Ronny Arnold / Melina Borčak

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić