Kako su Vašington i Teheran postali neprijatelji
4. novembar 2019
Raspoloženje u Teheranu ujutro 4. novembra 1979. bilo je napeto. Naime, nije prošlo ni tri dana otkako je vođa revolucije ajatolah Ruhola Homeini svoje sljedbenike pozvao na „akciju", kako je on to nazvao. Akcija je cijelom svijetu trebalo još jednom da pokaže da je Iran poslije uspješne revolucije napokon postao Islamska Republika i da je persijski šah zauvijek svrgnut sa vlasti. Šah je u očima ostarjelog teologa Homeinija bio samo nesposobni vazal Vašingtona, koji je godinu dana ranije naredio da se puca na stotine demonstranata na ulicama Teherana.
„Smrt Americi!" - skandiarale su stotine studenata ispred američke ambasade. Kasno prijepodne, nekoliko desetina njih su prešli ogradu i nasilno ušli u zgradu. Zarobili su 66 američkih građana, od kojih su 52 zadržali kao taoce - na užas cijelog zapadnog svijeta.
Međunarodni skandal
Bliski saradnik Homeinija i kasniji državni sekretar Sadek Tabatabai rekao je da je u njihovim očima diplomatska misija Vašingtona u Iranu bila stjecište špijunaže: „Da je američka ambasada u Teheranu zaista bila diplomatski centar i da su njene aktivnosti bile čisto prikupljanje informacija ili u okviru uobičajenog rada obavještajnih službi, onda bi se moglo govoriti i drugačije. Ali, pošto je dokazano da su ti ljudi u američkoj ambasadi poslije revolucije bili umiješani u mnoge nemire u zemlji, i čak ih planirali, onda se s pravom može zaključiti da to nije bio istinski centar diplomatije, nego centar špijunaže."
Zaposjedanje američke ambasade u Teheranu bio je međunarodni skandal. Jer, ni u vrijeme Drugog svjetskog rata nije se desilo da zemlja domaćin napadne diplomatske misiju neke zemlje i ljude u njoj izloži agresiji.
Vladari u Iranu su očigledno htjeli da svjetskoj javnosti nedvosmisleno pokažu da se u njihovoj zemlji s pobjedom islamske revolucije 11. februara 1979. godine dogodilo više od uobičajene promjene vlasti. U njihovim očima je počelo novo doba. Po prvi put u istoriji uspostavljena je islamska republika pod vođstvom šiitskog sveštenstva, za koju se na referendumu 1. aprila na aprilu, izjasnilo više od 90 odsto stanovništva.
Homeini nije ni podržao niti osudio akciju. Znao je da svakim danom talačke krize njegov autoritet raste, a time i pritisak na Vašington.
Neuspješna akcija oslobađanja talaca
Nakon što su pregovori propali, američki predsjednik Džimi Karter vidio je samo jedan izlaz. I tako je 24. aprila 1980. godine pokrenuo vojnu operaciju - sa pogubnim posljedicama, kako je morao da prizna: „Nakon što se, po mom naređenju, tim za oslobađenje talaca povukao, dva helikoptera sudarila su se na tlu poslije točenja goriva u iranskoj pustinji. Nije bilo borbe, ali je poginulo osam članova posade. Ali, nećemo odustati."
Propala operacija spasavanja dovela je do pada Karterove popularnosti, i u novembru 1980. je za novog predsjednika SAD izabran Ronald Regan. Ali, baš kada je Regan preuzimao funkciju, Karter je još jednom bio u centru pažnje: tog 20. januara 1981. bivši predsjednik Sjedinjenih Država u Frankfurtu na Majni je dočekao svoje sunarodnike - koji su pušteni na slobodu poslije tačno 444 dana.
„Želim jasno da kažem da će iranska vlada - svi odgovorni - za sva vremena biti prokleti zbog onoga što su učinili našim sunarodnicima", rekao je bivši predsjednik.
Spontana inicijativa
Zaposjedanje ambasade SAD 4. novembra 1979. učinilo je da Vašington i Teheran, koji su blisko sarađivali decenijama, postanu žestoki neprijatelji. Pritom, ta akcija nije bila planirana. 30 godina kasnije Abas Abdi, jedan od glavnih u toj akciji za Njemački radio je rekao da je zaposjedanje ambasade bila spontana inicijativa:
„Nije bila planirana duža akcija. Razmišljali smo o kratkom protestu. Da je bilo tako, sve bi bilo zaboravljeno nakon nekog vremena. Jedan od razloga zbog kojeg je to trajalo toliko dugo je bila velika podrška akciji. To znači da su u osnovi i potencijalno bile moguće slične akcije. Zato ne mogu reći šta bi se dogodilo da to nismo uradili. Nešto bi se sigurno dogodilo, u nekom drugom obliku. Ali, studenti definitivno nisu imali namjeru da ostanu duže od pet dana i mislili su da napuste ambasadu nakon pet dana."
dr/dpa/ard