Sudbonosne demonstracije u Leipzigu
9. oktobar 2019
Nešto iza 18 sati, vrata crkve Svetog Nikole su otvorena i ljudi izlaze sa Svete mise. Na njih ispred crkve i na Trgu Karl-Marx iz ugla čekaju desetine hiljada demonstranata: mladi, porodice sa djecom, radnici, penzioneri. Najmanje 70.000 ljudi iz svih slojeva društva u DDR-u je tog 09. oktobra 1989. godine skupilo svu snagu kako bi u svijet poslalo poruku protiv režima SED-a. Tako velikih demonstracija u DDR-u, u kojem su u osnovi kritički protesti bili zabranjeni, nije bilo desetljećima.
Brojni demonstranti računaju sa najgorim i sa tim da bi policija mogla pucati na njih. Tenkovi i trupe sa mitraljezima su već raspoređeni po gradu kako bi zaustavili proteste. Masakr u kineskom Tian'anmenu iz marta 1989. je još uvijek svjež u sjećanju.
Ipak kao u čudu državna vlast ovog ponedjeljka pušta demonstrante da protestuju. Ljudi prolaze kroz centar Leipzig-a, čak i pored tzv. "okruglog ugla", okružne uprave Službe državne bezbjednosti. Demonstranti uzvikuju "Mi smo narod", "Sloboda, slobodni izbori", "Bez nasilja". Brojni među njima nose svijeće u rukama.
Očevici se prisjećaju
30 godina je od tada prošlo. Ipak, oni koji su bili prisutni na demonstracijama, i danas se sjećaju atmosfere u kojoj su one održane. "Tog dana se u zraku mogla osjetiti napetost. Ljudi su znali: Danas je dan odluke", prisjeća se Katrhin Mahler Walther. Ona je tada imala 18 godina i bila je aktivna u građanskom pokretu. Njen rodni grad Leipzig, koji je bio drugi po veličini grad u DDR-u nakon Istočnog Berlina, je 80-tih godina postao glavno uporište pokreta otpora. Važno mjesto sastajanja je bila Crkva Svetog Nikole, gdje se svakog ponedjeljka u 17 sati održavala Sveta misa posvećena miru.
Režim DDR-a je 1989. godine, 40 godina nakon osnivanja države, bio u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi. Sve više ljudi je pokušavalo napustiti zemlju: pokret za prava građana je nailazio na sve širu podršku. Dok je Mihail Gorbačov najvećoj bratskoj državi Sovjetskom Savezu nametnuo veliki reformski kurs, istodobno su se počele otvarati države Istočnog bloka poput Poljske i Mađarske. Politbiro DDR-a okupljen oko dugogodišnjeg šefa države Erciha Honeckera je to kategorično odbijao.
Moć (Zapadnih) medija
Televizija DDR-a naravno nije izvještavala o događaju. Pa ipak je o snazi demonstracija u Leipzigu 9. oktobra vrlo brzo saznao cijeli svijet. Za to se može zahvaliti dvojici kamermana koji su snimili demonstracije. Jedan od njih bio je Siegbert Schefke. On kaže da je vidjeti koliko se ljudi kretalo ulicama apsolutno bio "momenat da se naježiš". Jer njemu je bilo jasno: "Ako snimci sutra budu prikazani na televizijama na Zapadu, to neće samo promijeniti DDR i Njemačku, već će to promijeniti Evropu i svijet."
Preko noći je video materijal prokrijumčaren novinarima na Zapadu. Tako je javnost u DDR-u, koja je najvećim dijelom pratila TV Zapadne Njemačke, saznala da su otvoreni protesti protiv sve slabijeg režima mogući i da se ne računa sa nasiljem protiv demonstranata.
Nakon toga se sve više i više ljudi usuđivalo izlaziti na ulice, ne samo u Leipzigu. Erich Honecker će osam dana kasnije biti smijenjen od strane Politbiroa, pa ipak ni to ljudima nije bilo dovoljno. U Berlinu je 4. novembra na Alexanderplatzu najmanje pola miliona demonstranata zahtijevalo slobodu štampe i mišljenja.
Zašto stanje nije eskaliralo?
No zašto su policajci i vojnici dozvolili tog 9. oktobra ljudima da demonstriraju u Leipzigu? Kako to da nije bilo pucnjave kao 1953. u Berlinu ili u martu 1989. godine u Pekingu?
Razlog je vjerojatno bio taj da su sigurnosne snage bile preopterećene sa situacijom. One vjerojatno nisu računale sa tako mnogo demonstranta. I one su se vjerojatno pripremile na opciju izazivanja nasilja od strane demonstranata. Ali, nisu razvile strategiju kako se odnositi sa kompletno nenasilnim demonstrantima.
"Među demonstrantima je bio konsenzus da se protiv policije ne koristi nasilje jer su oni dobro znali da protiv sebe imaju dobro naoružan aparat, koji samo čeka na to da bude bačen jedan kamen ili da se napadne jedan policajac. Samo tom bezuvjetnom nenasilnošću se država dovela do tačke bespomoćnosti jer joj nije dat povod da djeluje", objašnjava istoričar Sascha Lange. Njemu je tada bilo 17 godina i također je doživio demonstracije. Nedavno je sa svojim ocem objavio knjigu "David protiv Golijata" o mirnoj revoluciji u Leipzigu.
Njegov otac, kabaretist Bernd-Lutz Lange, bio je jedan od "Laipciške šestorice" - grupe koja se brinula za to da 9. oktobra 1989. godine u Leipzigu ne poteče krv i ne budu korištene palice. Tri člana rukovodstva lokalnog SED-a i tri poznata građanina Leipziga (među njima Kurt Masur i Bernd-Lutz Lange) su se tada sastali kako bi demonstrante ali i policiju i vojsku pozvali na razum. Obećali su i da će se založiti za mirnu razmjenu mišljenja. Njihov poziv, emitiran preko državnog radija, je preko razglasa postavljenog u centru grada pušten tokom demonstracija. Članovi SED-a, koji su u tome učestvovali, nisu prethodno svoj postupak dogovorili sa svojim šefovima u Berlinu.
Premalo priznanja?
Tačno mjesec dana nakon sudbonosnih demonstracija u Leipzigu 9. novembra 1989. godine pao je Berlinski zid. Za taj datum znaju svi u Njemačkoj. Ali ono što se mjesec dana prije toga događalo je daleko manje poznato - prije svega mladima i Zapadu.
No ovaj protest je ušao u istoriju kao prva mirna revolucija u Njemačkoj, koja je prošla bez prolivanja kapi krvi..