Kako smo se nadali, dobro smo se udali

Tek što smo došli sebi nakon novogodišnjeg slavlja na ulasku u 2011. godinu, a agilni i neumorni direktor Ibrahim Spahić, već je imao gotovu priču pod naslovom „Art of Love“, iza kojeg je počinjao Internacionalni festival Sarajevo „Sarajevska zima“. Jednomjesečna kulturna, zimska čarolija odvijala se na ulicama grada, u koncertnim dvoranama, na trgovima i mostovima, u galerijama i svuda gdje je organizatorima palo napamet. Na kraju, svi su bili zadovoljni, i građani i brojni gosti iz inostranstva. Evropska parlamentarka Doris Pack je istakla kako je uvjerena da EU samo uz pomoć kulture može nastaviti svoj dalji razvoj. Poslije smo naravno, saznali da je euro mnogo, mnogo važniji.

Je li knjiga još uvijek najbolji čovjekov prijatelj?

April 2011. donio je 23. Međunarodni sajam knjiga i učila u sarajevskoj Skenderiji, u čijem programu su bile promocije izdavačkih kuća, novih izdanja knjiga, autora, organizacije okruglih stolova iz oblasti knjižarstva i književnosti, a nisu izostali ni susreti sa laueratima književnih nagrada i bibliotekarima slavistima iz regiona i svijeta. Sajam je pokazao da uprkos izazovima novih tehnologija, klasična knjiga nije mrtva, i da novi romantičari još uvijek vole da osjete papir pod prstima. Knjige od papira su retro i ponovo u modi, a samo oni koji su proveli rat u opkoljenom Sarajevu, znaju koliko knjige mogu biti i korisne. (Šteta što Edvard Kardelj nije bio još plodniji autor. Sva su izdanja njegovih dijela bila u tvrdom povezu i na papiru koji lijepo gori).

Vesele noći u Starom gradu

Kad počne ljeto u Sarajevu, zaredaju festivali: prvo „Baščaršijske noći“ po sistemu „od svega pomalo, za svakog ponešto“. Programi su uglavnom besplatni i to je neka vrsta utješne nagrade za one koji nemaju auto da iz proključalog grada odu bar do Trebevića. Tih mjesec dana, ispred ljetne pozornice preko puta Vijećnice, jedini je problem naći slobodno mjesto u gledalištu. Ko nije otišao na more, sasvim sigurno ga možete potražiti tamo.

Iftar i Heineken ne idu zajedno

Održavanje Sarajevo Film Festivala strogo se usklađuje sa mjesecom Ramazana, muslimanskog posta, pomičnim u skladu sa islamskim kalendarom, pa se predvidljivim slalomom seli od avgusta do jula, što je, prema riječima direktora SFF-a Mirsada Purivatre, jedna vrsta „prilagođavanja sredini“. Njegova izjava „da se termini pomijeraju i u Turskoj i u Maroku“, oduševila je ljubitelje filmske umjetnosti. I vjernike i nevjernike. Ove godine festival je održan u posljednjoj sedmici jula i na kraju još jednog prilično dobrog izdanja, bili su tu, kao iznenađenje večeri, Angelina Jolie i Brad Pitt! Prošetali su crvenim ćilimčetom, mahali razdraganoj publici, ušli u Narodno pozorište gdje je Anđa dobila 'Srce Sarajeva', pustila suzu radosnicu zbog nagrade i odaslala dirljivu poruku da voli Sarajevo i ovu zemlju. Poslije je u tom istom gradu imala malo problema zbog snimanja svog filma „U zemlji krvi i meda“, ali to je već druga priča.

Na sljedećoj stranici: Hajde da se mrzimo

Hajde da se mrzimo

U septembru je Balet Fest Sarajevo pokazao kako se čuva tradicija baleta u ovom gradu, a na pozornici Narodnog pozorišta nastupili su umjetnici iz Holandije, Srbije, Njemačke, Belgije, Rusije, Slovenije i zemlje domaćina. Edina Papo, umjetnička direktorica Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, zaslužuje sve čestitke za način na koji vodi ovaj najmlađi sarajevski festival.

A onda su ljubitelji teatra došli na svoje. MESS, 51. Internacionalni teatarski festival, ni ove godine nije razočarao, jer se za sve predstave tražila karta više. Status regionalne rediteljske zvijezde potvrdio je i na ovoj smotri, zagrebački reditelj bosanskih korijena, Oliver Frljić. Možda mlađahni reditelj i nije najbolje „pročitao“Andrićevo „Pismo iz 1920.“, ali predstava jeste bila intrigantna do bola, što se valjda, podrazumijeva u savremenom teatru. „Ja sam reditelj Oliver Frljić i mrzim Bosnu i Hercegovinu. Znam da ćete me zbog toga mrziti, ali bolje je da me mrzite nego da budete ravnodušni“, izgovorio je Frljić odnekud iz mraka pozornice. I nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Ah, taj džez!

Ako mene pitate, ja sam za džez! Jazz Fest Sarajevo, posljednji u ovogodišnjem festivalskom nizu, početkom novembra, zaista je bio kao šećer na kraju. Šta šećer? Čisti rahatlokum! Kakva moćna i kreativna galerija likova, kakva energija! Richard Bona, The Rosenberg Trio, Dave Holland & Pepe Habichuela flamenco quintet, Cheikh Lo, Ralph Towner, Joseph & James Tawadros i drugi, punili su Bosanski kulturni centar svih šest festivalskih večeri.                                   

Ako se festivalima u glavnom bh. gradu dodaju i „Pozorišne/kazališne igre BiH“ u Jajcu i „Susreti pozorišta BiH“ u Brčkom, može se reći da je ovo, uprkos svemu, bila dobra festivalska godina. Ovaj kratki pregled se sasvim dobro uklapa u praznično ozračje, i skoro bi se moglo reći da je značajan ustupak novogodišnjoj atmosferi, ali nažalost, stvari u kulturi BiH imaju i svoju mračnu stranu.

Na sljedećoj stranici: Država kojoj nije stalo

Slučaj prvi

Prvog septembra ove godine, za javnost je zatvorena nacionalna galerija. Ono što nije mogao rat, učinio je mir. Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine stavila je ključ u bravu jer spada u red sedam kulturnih institucija „od državnog interesa“. Kako ni budžet nije usvojen, sedam zaista važnih kulturnih institucija, polako zatvaraju svoja vrata. Među njima su, osim Umjetničke galerije, Zemaljski muzej, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Istorijski muzej, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Kinoteka BiH i Biblioteka za slijepa i slabovidna lica. „To je priča koja traje od Daytona. Kroz mirovni sporazum ostale su neriješene neke stvari i očekivanja su bila da se one riješe u relativno kratkom periodu nakon toga i da budu stvar dogovora, međutim, to se nikada nije dogodilo. Umjesto toga i naša galerija i ostalih šest institucija proživljava pravu agoniju“, kaže Ivana Udovičić muzejska savjetnica u Umjetničkoj galeriji BiH i dodaje da kulturnu politiku zapravo, vode entiteti. U RS-u Ministarstvo prosvjete i kulture, a u FBiH, čak 10 kantonalnih ministarstava za kulturu i jedno na federalnom nivou. Ivana zapravo, želi da kaže kako je BiH jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nema ministarstvo kulture na državnom nivou.

Država kojoj nije stalo

Ove godine u BiH smo imali i prvi slučaj da je neko od ljudi iz kulture izašao na ulicu. Enver Hadžiomerspahić, direktor nepostojećeg Muzeja savremene umjetnosti, zalažući svoj ljudski integritet i umjetnički talenat, „prosio“ je za zgradu budućeg muzeja u koju bi bila smještena veoma vrijedna zbirka, neprocjenjivo umjetničko blago poklonjeno gradu Sarajevu. Među donatorima su umjetnici svjetskog glasa kao što su: Joseph Kosuth, Sol LeWitt, Jannis Kounellis, Marina Abramović, Roman Opalka, Braco Dimitrijević, Edin Numankadić i mnogi drugi. Mjesto za muzej odavno je tamo gdje i treba biti, između Zemaljskog i Istorijskog muzeja, projekat je napravio veliki Renzo Piano, ali muzeja nema, pa nema. Za svoj umjetnički performans sa flautom na ulici i skretanjem pažnje javnosti na stanje u kulturi BiH, Hadžiomerspahić je dobio značajnu podršku građana Sarajeva, ali ipak se, nakon skoro dva mjeseca javnog protesta, vratio u Depo na Skenderiji, gdje vrijedna kolekcija „ćami, ćekajući“. On zna, a možda ima još takvih u ovom gradu koji znaju, da umjetnost sakrivena od očiju publike u polumraku depoa, gubi smisao i svoju misiju i postaje tek obično skladište. Na ovom mjestu pošteni Bosanci i Hercegovci bi rekli: „Bože, zdravlja“. Enver Hadžiomerspahić, među Sarajlijama poznat kao Enjo, zaslužuje titulu Supermana u kulturi ove zemlje. Ne samo zbog entuzijazma koji još uvijek pokazuje, nego zbog svega što je već učinio, da se ne stidimo što smo Bosanci i Hercegovci.

I nešto lijepo za kraj

Naravno da je uprkos svemu lošem što se događalo u protekloj godini, bilo i dobrih priča i to dobrih priča koje još uvijek traju. Jedna od njih je i ona o „Kriterionu“ prvom Art kinu u BiH, pa tako i Sarajevu. Festivali su nam potrebni, ali „festivaliziranje“ kulture možda i nije baš najbolje rješenje, jer kad nakon sedam ili deset dana festival prođe, šta onda? Osjetili su to i studenti iz Holandije koji su 2005. godine došli na Sarajevo Film Festival, ostali još nekoliko dana i predložili grupi mladih entuzijasta da se i u Sarajevu otvori Art kino Kriterion, čiju tradiciju oni baštine u Amsterdamu. Cilj je bio pokrenuti kino koje bi vodili studenti za studente. Prvo je osnovana fondacija „Young Urban Achievers“ za otvaranje Kriteriona u Sarajevu i zaposleno pet volontera. Ostalo je istorija. Danas Art kino Kriterion, smješteno u nekadašnjem kinu „Tesla“, generira jednu novu kulturnu energiju. „Kriterion smo otvorili 9. juna ove godine, ukupno je sada ovdje 15 studenata i nekoliko profesionalaca koji nam daju ovu drugu vrstu podrške. Trenutno smo samoodrživi, imamo galerijski i kafe prostor i kino dvoranu. Organiziramo različite ivente, a domaćini smo i sarajevskim festivalima i drugim organizacijama kada je prostor u pitanju“, kaže Vildana Drljević, direktorica Kriteriona i dodaje da zbog izostanka finansiranja iz gradskog budžeta i oni imaju materijalnu hipoteku s početka projekta, čije se rješenje ne nazire. „Za kulturu su uvijek bitna inicijalna sredstva, mala kontinuirana podrška, ali definitivno kultura može biti samoodrživa. Treba se isključivo osloniti na svoje snage i ne očekivati mnogo od države. Novac je svuda oko nas samo ga treba prepoznati i uzeti. To je teško, ali u Kriterionu svi sve radimo. Ja kao direktorica, kada ujutru dođem, prvo pospremim sve u kafeu, usisam ili prebrišem pod i očistim kafe-aparat. Nakon toga obično imam neki sastanak“, kaže Vildana.

Sarajevo, kulturna prijestolnica Evrope 2014.?

Radovalo bi me kao sve dobronamjerne Bosance i Hercegovce, ali čisto sumnjam. I ne treba mnogo očekivati ni kad se „vlast konstituiše“. Teško je u debelo političarsko uho udjenuti krik o kulturi i kulturnom naslijeđu koje propada. To su oni isti političari koji uz pozivnicu za „Labudovo jezero“ još uvijek pakuju kupaće gaće, a kad čuju da je u Narodnom pozorištu premijera opere „Karmen“, pitaju: „Zar ti Cigani Ivanovići još nastupaju?“

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. ured.: Senad Tanović