Kako smo sahranili hemijsku industriju Tuzle

Godinu dana bez plate. Bez zdravstvenog osiguranja. Četrnaest godina bez upisanog dana radnog staža. Ovo su neke od sudbina radnika firmi Polihem, Dita i Resod-Guming. Radnici su i u četvrtak (6.2.) ponovo bili na ulicama Tuzle. Pridružile su im se i kolege živiničkog Konjuha, još jednog giganta na koljenima. Fabrike koje su nekada hranile desetine hiljada ljudi, danas su uglavnom prazne. U njima sjede stečajni upravnici. Radnici Dite više od godinu dana ispred kruga fabrike "brane" mašine. Da ne završe u starom gvožđu.

Od "fabrike para" do starog gvožđa

Polihem je nekada zapošljavao 1200 radnika, imao obrt od 120 miliona njemačkih maraka godišnje. Radnici su uoči rata u BiH od svojih plata izdvajali novac kojim su kupovali akcije preduzeća. Nakon rata, procijenjeno je da je njihov udio u fabrici 49%, tvrde sindikalci. Predsjednik sindikata radnika Polihema Sakib Kopić tvrdi da su nakon toga stranke na vlasti "namirisale" korist od privatizacije. Vlasti Tuzlanskog kantona, kako kaže Kopić, imenuju direktore koji su bili politički podobni, ali nesposobni. Preduzeće tone u dugove, najviše prema Elektroprivredi BiH. "Mi smo tada bili preduzeće od strateškog interesa za državu", kaže Kopić: "Nama su prodavali kilovat struje za 18 pfeninga, a Aluminijumskom kombinatu u Mostaru, koji je također bilo preduzeće od strateškog značaja, cijena kilovata je bila 4 pfeninga po kilovatu."

2001. se bilo blizu toga da se ponovo pokrenu pogoni punom parom. Polihem od vlade Tuzlanskog kantona traži garanciju za kredit od milion maraka. Imaju kupca za proizvode, garantuju vraćanje kredita, vraćanje dugova Elektroprivredi BiH u 36 rata. Prema nekim izvorima, upravo Elektroprivreda BiH je nakon rata od države dobila čak 680 miliona maraka za "potrebe revitalizacije proizvodnje". Proizvodi Polihema (lužina i kiseline) neophodni su za proizvodnju i prvim komšijama u Termoelektrani Tuzla. Njima je jeftinije da to uvoze iz inostranstva. "Preskupi ste", govorili su Polihemu. "Kako nećemo biti skupi kad smo toliko plaćali struju", kaže Kopić.

Cilj politike bliske tajkunima tada je ipak bio da se Polihemu smanji vrijednost, da ide u stečaj, da se otvori mogućnost "lova u mutnom", tvrde radnici. Polihem potom ide u stečaj. Firmu, preko Federalne agencije za privatizaciju, kupuje poljska Organic Trade za 10,7 miliona KM. Organic Trade, preko svoje "firme kćerke" Organika BH, obećava investiciju od 70 miliona KM i zapošljavanje novih radnika. Međutim, ubrzo slijede novi otkazi, gašenje pogona. Navodno zbog nepovoljnih tokova na svjetskom tržištu. Kompletni dijelovi fabrike su isječeni i prodati kao staro željezo.

Povrh svega, tvrde radnici, Organika BH je navodno uzimala kredite kod banaka, a kao garancija za kredite bila je imovina nekadašnjeg Polihema. Banke su sada došle po svoje.

"Polihem je bio velika praonica prljavog novca. Iza svega stoji "stečajna mafija" u Tuzli koja je kroz ovo legalizovala nezakonito stečeni novac u kriminalnim radnjama", kaže Kopić: "Kakav je to vlasnik iz Poljske koji za četiri godine nijednom nije došao u Tuzlu da vidi svoju fabriku i svoju imovinu?" Kaže kako o svemu imaju informacije "insajdera" iz firme i da su te informacije proslijedili istražnim organima, ali da se ništa nije desilo.

Ko bolje pere novac: Ava, 3DE, ili mafija?

I DITA je prošla sličnu sudbinu. Nakon rata tu je bilo 786 radnika, koji su dobrim dijelom otkupili dionice nekada najvećeg proizvođača deterdženta za rublje u bivšoj Jugoslaviji (Ava, 3DE). "Ipak, politika je uvijek određivala direktora", kaže sindikalac Dževad Mehmedović: "Tada su smijenili najbolju direktoricu na svijetu - po političkoj liniji". I ponovo počinje spirala propadanja. "To se moglo zaustaviti kada su došli predstavnici firme Rekitt Benckiser iz Njemačke. Bili su zainteresovani za saradnju, ali su ih otjerali s kapije, nisu im dali ni da uđu", kaže Mehmedović.

Radnici nakon toga spas vide jedino u ulasku strateškog partnerta, firme Lora iz Sarajeva. Lora je tada, tvrdi Mehmedović, svoj udio u firmi kupila za 680.000 KM gotovine. Samo zemljište na kojem se nalazi DITA obuhvata 82 duluma. U tom trenutku DITA na zalihama ima sirovina i proizvoda koji su ravni uloženoj sumi. Roba je samo izvožena iz firme i prodavana. Sindikalci tvrde da su na ime firme dizani lažni krediti "za revitalizaciju proizvodnje". Novac nije završavao u DITI, kažu radnici. Lora početkom 2013. godine sklapa aranžman sa Beohemijom iz Zrenjanina. Tada su radnici i dobili posljednju platu. Njih 119. Toliko ih je "preživjelo" procese privatizacije i reorganizacije. I taj aranžman je propao. Dita je u stečaju.

Privatizacija po mjeri tajkuna

"Proces privatizacije je od početka pogrešno postavljen", tvrdi Siniša Vukelić, glavni urednik portala Capital, koji se bavi ekonomijom. Političari u BiH su prihvatili pogrešne savjete međunarodne zajednice kako je budućnost isključivo u malim i srednjim preduzećima. "U eri globalizacije, veće ribe jedu manje. Uz velike firme nastaju manje i srednje koje ih opslužuju. Teško je da stvari funkcionišu obrnuto", kaže on.

Osim toga, zakonski je omogućeno da se firme kupe ispod cijene. Ukoliko se, naprimjer, vrijednost firme procijeni na milion KM, a niko se ne javi na ponudu, onda se prihvata manja, pa još manja cijena. Tako se imovina od milion KM lako pretvarala u, naprimjer 300.000 KM. Osim toga se često dešavalo da se i ta manja cijena ne isplati u gotovini, nego u staroj deviznoj štednji. Nju se na slobodnom tržištu moglo "kupiti" za trećinu njene nominalne vrijednosti. Povrh svega, kaže Vukelić, zakon je omogućavao da "novi" vlasnik firme koji je kupio 30 odsto dionica raspolaže fabrikom kao da je stoprocentni vlasnik.

U procesu privatizacije nije se dovoljno vodilo računa o tome kome se daje firma. Često se dešavalo da se kupovina dogovori sa tajkunima bliskim vladajućim političarima. Novopečeni bogataši su novac stekli tokom rata na sumnjiv način. "Njima interes nije bio održavanje proizvodnje, niti su za to uopšte bili sposobni, nego im je stalo samo da što brže izvuku uloženi novac i ostvare dobit. Tako su se dizali krediti na ime firmi, ili su uručivani otkazi radnicima, a zemljište i objekti prodavani", navodi Vukelić.

Ima li nade za privredu?

Neki radnici i danas žive u zabludi kako bi giganti od jučer na isti način funkcionisali i danas. Mnoge firme su, po socijalističkom principu, imale mnogo više radnika nego što je to bilo potrebno. Konkurencija tokom ratnih godina nije spavala. Izgubljena su važna tržišta, poslovni partneri, tehnologija je napredovala...

Ipak, vlasti bi mogle da intervenišu, bez obzira što se radi o privatnim firmama, kažu radnici (sada već bivše) hemijske industrije u Tuzli. Nekadašnji Polihem bi mogao da proizvodi kiseline i lužine za termoelektrane u cijeloj BiH, samo ako dobije struju po razumnoj cijeni, tvrde radnici. "I Dita bi mogla da živi od proizvoda poput deterdženta Arix i 3DE", kaže Mehmedović. Sedamdeset odsto sirovina potrebnih za rad fabrike nalazi se u regiji Tuzle. Potrebno je da se deblokiraju računi i naprave planovi sanacije, spase radna mjesta.

To su i radna mjesta za budućnost. "Sa fakulteta u Tuzli svake godine izlaze novi inžinjeri tehnologije, mašinstva i elektrotehnike, a mi gasimo pogone", upozorava Mehmedović. Kolege iz živiničkog Konjuha kažu da bi samo pokretanjem pogona za proizvodnju furnira mogli ostvariti "čistu zaradu" i vratiti dugove.

Vlada Tuzlanskog kantona, za sada šuti. Načelno su za pomoć radnicima, ali navode kako su im ruke svezane i da ne mogu da se miješaju u rad stečajnih upravnika i u privatno vlasništvo. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, na području Tuzlanskog kantona ima oko sto hiljada nezaposlenih. Dakle, više nego zaposlenih (oko 80.000 osoba).

Hemijska industrija u ovom regionu nekada je bila jedan od glavnih poslodavaca. Pokrenuta je još od strane Austrougarske. Ono što je započela kolonizatorska neprijateljska sila, a proširio mrski komunistički režim, sada je uništila demokratska vlada. Nedavno je u Tuzli srušena i nekadašnja Špiritana (fabrika kvasca Kvin), takođe djelo nekadašnje monarhije. Na tom mjestu danas niče - novi tržni centar. Po svemu sudeći u njemu neće moći da se kupe ni Arix ni 3DE.

Autor: Azer Slanjankić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić