Kako se grle politika i religija u BiH?

Reakcije su različite na dodjelu penzija crkvenim velikodostojnicima Međureligijsko vijeće na nivou BiH navodi u pisanoj formi da „nema stav po ovom pitanju“, dok iz Sekretarijata za vjere RS navode da je pravo vlade, čak i diskreciono, da može dodijeliti izuzetnu penziju svakome ko ispunjava uslove i zadovoljava kriterijume.

Dojče vele: Gospodine Miloševiću kako ocjenjujete nedavno donesenu odluku o “privilegovanim penzijama” koja je donesena skoro pa tajno. Odnosno - ova odluka se nije našla na dnevnom redu niti u izvještaju sa sjednice Vlade Republike Srpske dostavljenog medijima.

Zoran Milošević: To je neprimjerno. Prvo, što pretpostavljam da same vladike to nisu tražile. Ako je to trebalo da bude nekakv poklon ili odlikovanje ili da se oduži vlada tim ljudima, to je trapavo urađeno i na njihovu štetu. Vladike ne idu u penziju! To je regulisano crkvenim pravom i tradicijom. Vladika kada se izabere na tu funkicju ostaje doživotno i ne može se izabrati drugi vladika na njegovo mjesto dok on ne umre. Takva je bila tradicija do sada, mada ima pokušaja da se mijenja. Ima mladih vladika koje su jako nestrpljive i žele da se nađu na mjestu patrijarha, a to važi isto i za patrijarha. Crkva to reguliše samim činom monašenja. Svaki monah koji taj pravni status zauzme ne može u penziju, ako je bolestan zbrinjava se od strane monaškog bratstva i sveštenstva, o njemu brinu monasi odnosno monahinje, ali ne ide u penziju. On nema prava ni na kakav stambeni prostor ili na imovinu. Prosto - on se činom monašenja odrekao svake vrste svjetovnog života i svjetovne imovine.

Mnogi smatraju da u BiH ne vlada takav način života crkvenih velikodostojnika. Da li to znači da se i Srpska pravoslavna crkva (SPC) modernizuje?

Crkva ima jednu svoju pravnu svijest koja je baštinjena i stvarana nizom vijekova, a danas, na žalost, imamo redefinisanja i u ponašanju i prihvatanja nekih stvari koje nisu u duhu te tradicije i crkvenog prava što se može objasniti nizom činjenica. Prvo, mnoštvo naših vladika se školovalo po raznim institucijama protestantskim i rimokatoličkim i odatle su donijele uvjerenje da su neke stvari tamo bolje i pokušavaju da to prenesu u samu Srpsku pravoslavnu crkvu. Tu se javljaju razne struje koje su između sebe nesložne i koje po malo ratuju u tom nekom smislu da se stvaraju planovi koji su po tim svojim pozicijama podijeljeni.

Na koji način je religija uticala na drustvo od ’91. godine, a na koji način je društvo uticalo na nju?

SPC se mijenjala tokom posljednjih decenija. Najviše se promijenila u sferi međucrkvenih odnosa. Zvanično je prihvatila ekumenizam kojji je pokret za ujedinjenje svih hrišćana i učestvuje aktivno u ekumenskom pokretu. To je jedan veliki iskorak gdje se vodi dijalog sa različitim crkvama, pa i vjerskim sektama i kultovima koji je jedan dugotrajni proces. Naravno, ne može se to dogoditi preko noći, ali je važno obilježje savremene crkvene politike da je zvanično prihvatila ekumenizam i da učestvuje u njemu. To što se dogodilo od 1991. godine previše je čak i za jedan vijek za jednu instituciju kakva je SPC. Nažalost, taj proces nije završen, i dalje se mogu očekivati raznovrsni potresi. Suština dešavanja u SPC je da ona trpi političke pritiske. Deklaracije o slobodi vjere, demokratiji itd. Na prostoru BiH, očigledno nije zaživjelo. Politički uticaj, određenih političkih centara moći, želi da modelira ponašanje SPC po svome i ona, naravno, trpi te pritiske. Svjedoci smo i da se pojedini mitropoliti i vladike ucjenjuju čak i Haškim tribunalom da bi se ponašali onako kako odgovara tim centrima moći.

Na sljedećoj stranici pročitajte o stanju u vrhu Srpske pravoslavne crkve.

Nedavno smo bili svjedoci tučnjave među monasima u manastiru Gračanica u vezi sa odlukom Sinoda SPC da se sa mjesta episkopa raško-prizrenskog zbog navodnih malverzacija ukloni vladika Artemije (Radosavljević). Kako gledate na ovakav prizor?

Monah je po prirodi neagresivno biće i odlikuje se strpljenjem, mirom unutrašnjim i spoljašnjim. Bilo kakva primjena fizičke sile je atipična za tu poziciju koju oni zauzimaju. Vi ne treba da budete vjernik ili nevjernik, nije bitno kakav je vaš stav prema tome, ali monah ima određen status, ulogu i imidž u društvu i kada se on naruši to zaista djeluje na čovjeka, bez obzira da li je ateista ili vjerujući pripadnik SPC ili neke druge vjerske zajednice. Dakle, nije poslata dobra slika u svijet.

Kako vidite stanje u samom vrhu SPC?

Sadašnji patrijarh je jedno prelazno rješenje sa kojim su se pokušale pomiriti različite grupacije i interesi unutar crkve. Nisam siguran da je on ličnost koja može da ponese taj teret i događa se upravo ovo što se događa. Nažalost, naše vladike imaju neke “repove” iz svog života koji omogućavaju da ih određeni centri moći ucjenjuju, odnosno primoravaju na ponašanje koje nije u duhu tradicije pravoslavlja. Tako da oni izazivaju svojim ponašanjem dodatno nepovjerenje u samu funkciju episkopa, odnosno u samu SPC. Što se tiče tog odnosa u ovom vijeku prema crkvi, ona je imala tu nesreću da je politika jako uticala na stanje u crkvi. Imali ste situaciju da je čak jedan patrijarh izabran voljom političke partije. A potom se skoro svaka vlast miješala u rad crkve, a danas smo svjedoci da se mješaju čak i neke druge države koje traže korekciju crkvenog ponašanja i crkvene politike u nekim oblastima.

Vjeronauka u škole BiH i Srbije stigla je 90-ih godina prošlog vijeka. Ona nije obavezan predmet, i s toga i đaci, a i njihovi roditelji, imaju pravo na izbor koju vjeronauku žele da pohađaju. Da li se na taj način mladi obrazuju u pravom smjeru ili religije na području BiH na ovaj način prave svoja uporišta?

Slažem se sa ovom posljednjom konstatacijom da (religije) prave uporišta, pri čemu to ne mora da ima negativan predznak, jer je vjeronauka fakultativna tj. stvar izbora. Ovdje je na demografski način postavljeno pitanje i ko hoće da to slijedi to je u redu. Međutim, ovdje je definitivo da religije žele da ostvare uticaj na mladu generaciju i posebno je opasno ako se vjeronauka uvodi u vrtiće. Dakle, ja ne bih rekao da je vjeronauka problematična u osnovnim školama, jer su djeca malo starija, ali ako se to spusti na nivo dječijih vrtića to postaje problem. Jer, imamo stavove nekih vjerskih poglavara da su za njih prioritet djeca. Zato na njih treba obratiti izuzetnu pažnju i vaspitati ih u tom duhu. Religija ima integracione i dezintegracione potencijale. Koji će u društvu preovladati, zavisi od mnogih faktora. Danas što se tiče religija u BiH, iako postoji Međureligijsko vijeće, bojim se da religije djeluju dezintegraciono i da nisu u funkciji očuvanja BiH kao države.

Koliko je BiH sekularna država sa ovakvom strukturom vlasti i stanja među religijama?

I da li je ovakav odnos atipičan za EU?

Nije ovo atipično za EU. Vi imate neke zemlje članice EU gdje su protestanti državna religija i dan-danas. I vjeronauka se u EU izvodi po neka četiri obrasca i modela, dakle neevropska praksa je uvođenje vjeronauke u vrtiće. Sekularizacija kao princip koji je postavljen u Evropi i koji je osnova moderne države u BiH ne funkcioniše. Ali, rekao bih da više ne funkcioniše u FBiH. Zašto bih rekao? Pa, vidite, jer islam kao religija ne priznaje razdvajanje vjere i države. Tako da više on (islam) djeluje politički i miješa se u politička pitanja, nego episkopi SPC u BiH. Oni su tu prilično uzdržani, mada ima i pojedinih mlađih vladika koji podržavaju, recimo, aktuelnu vlast u RS. Ali, to nije opšte pravilo.

Ima li danas privatizovanja i politizovanja religije?

I jedan i drugi termin je opravdan. Postoje vjerski poglavari ili crkveni velikodostojnici koji veoma često pobrkaju lončiće i to shvate kao lično vlasništvo i tako i nastupaju. Kod SPC je malo onemogućeno da na globalnom nivou tako djeluju, jer koliko je vladika toliko je i crkava. Jer, po definiciji crkva je episkop sa sveštenstvom i vjernicima. Ukoliko se jedan vladika miješa u politiku i privatizuje, u neku ruku, sferu javnog delovanja, drugi to obično ne rade. Tako da je to malo složenije shvatiti, ali ima pojava posebno u BiH, gdje mlađi vladika podržava i dobija podršku aktuelne vlasti.

Autor: Željka Todorkov

Odg. urednik: Svetozar Savić