Kako preurediti rodnu kuću Adolfa Hitlera?
3. juli 2020
"Naravno da se čovjek prvo pita, ne bi li bilo važnije tamo stvoriti mjesto sjećanja", kaže arhitekt Stefan Marte čiji je ured Marte.Marte i pobijedio na natječaju za preuređenje rodne kuće Adolfa Hitlera u austrijskom Braunauu na Innu. "To je tužna činjenica da je tu Adolf Hitler došao na svijet, ali s druge strane, to je tek kuća u kojoj se rodio", misli arhitekt. A ta kuća nedaleko pred nekadašnjim gradskim zidinama austrijskog gradića je tamo stajala i mnogo prije Hitlera, makar ima i dugu povijest što se s njom događalo nakon toga.
U kući sa službenom adresom u ulici Salzburger Vorstadt je u dvije zgrade u 17. stoljeću bila smještena krčma pivnice. Kasnije su zgrade spojene i izgrađena je zgrada sa stanovima za iznajmljivanje.
Mnogo godina kasnije, koncem 19. stoljeća je u jedan od tih stanova uselio austrijski državni službenik sa svojom ženom. 20. travnja 1889. im je tamo došlo treće od ukupno šestero djece i zbog tog djeteta se još uvijek vode žive rasprave o toj kući. Jer novopridošlicu u obitelji Hitler su nazvali Adolf - a tko je on i za kakve zločine i patnje je odgovoran, to zna svatko.
Muzej, škola, radionica za invalide...
U doba nacizma i kad je Austrija pripojena Reichu je Hitlerova stranka NSDAP tamo u čast "Führera" uredila "kulturni" centar, s galerijom i bibliotekom s knjigama po ukusu nacista. Već oni su i arhitektonski promijenili tu kuću, postavili su veće prozore kako bi izgledala otmjenije - pa ne može vođa biti rođen u jeftinoj seoskoj krčmi.
Nakon rata su tamo došli Amerikanci i tu otvorili spomen-kuću o nacističkim zločinima, ali to je kratko trajalo jer Braunau doista nije središte svijeta pa nitko nije ni dolazio. Onda je tamo došla knjižara, pa škola i na koncu je više od 30 godina tamo bila radionica za osobe s invaliditetom. No zgrada je propadala, nije bilo novca za nužnu obnovu tako da su već iz građevinske sigurnosti odatle otišli 2011.
Od tada kuća stoji prazna i vodi se živa diskusija, što s njom: vlasniku je bilo svejedno i želio ju je iznajmiti bilo kome - bio on politički lijevo ili desno. Javili su se i neki Rusi koji su htjeli kupiti kuću - da bi je sravnili sa zemljom, što pak grad nije htio dozvoliti jer je zgrada spomenik kulture.
Opet policijska postaja
Tek 2017. je vladi Austrije dojadilo to natezanje pa je uz nadoknadu kuću oduzela vlasniku. Namijenila joj je i novu zadaću: bit će okružno zapovjedništvo policije Braunaua - i čini se da je to nekakva praksa s Hitlerovim nekretninama. Jer i njegov veliki građanski stan na Prinzregentenplatzu u Münchenu je već odavno policijska postaja već i kao podsjetnik kako današnja policija nema veze s policijskom državom kakvu su stvarali nacisti.
Bilo kako bilo, kuću je hitno trebalo popraviti i sanirati i tako je austrijskom Ministarstvu unutarnjih poslova bio zadatak raspisati javni natječaj za uređenje. Žiri je bio veoma zadovoljan jednostavnošću koju je predložio arhitektonski ured Marte.Marte i tako je posao došao do njih: "Kao arhitekt se u takav projekt upuštate sa što manjim opterećenjem i čak s određenom dozom naivnosti", objašnjava nam Stefan Marte. "Postoje odrednice i razmišljate kako da ih realizirate. Apstrahirate i promatrate postojeću arhitekturu, same zgrade i razmišljate kako da to poboljšate. Postoji dragocjena povijesna supstanca, tu su rješenja koja su i tipična za ovaj kraj, a tu je i veliko zemljište na kojem ćemo nadograditi nove zgrade."
Zadaća: ukloniti sjećanje
Jer gradić Braunau ni prije nije htio "turiste" koji bi dolazili pred rodnu kuću svog "Führera", a još bi bilo gore da hodočaste pred kućom koja je sad policijska postaja. Zato je i odrednica natječaja bila "vanjska preinaka postojeće zgrade kako bi bilo uklonjeno sjećanje na doba nacizma", a još je jasnije bilo rečeno kako se rješenjem mora "spriječiti njega, promicanje ili širenje nacističke ideologije ili zagovaranje misli nacionalsocijalizma".
Naravno da neonacistima nema smisla uopće objašnjavati kako ta kuća u Braunauu doduše jest rodna kuća, ali zapravo je beznačajna epizoda u Hitlerovom životu koje se nije mogao ni sjetiti: imao je samo tri godine kad su otišli od tamo u Linz - grad koji je mnogo više označio njegov život i buduću karijeru. Mnogo je takvih arhitektonskih tragova nacizma - bio to već spomenuti stan u Münchenu, vila na Obersalzbergu, golemi prostor za stranačke mitinge u Nürnbergu - čak i Olimpijski stadion u Berlinu ima bremenitu prošlost. Što s tim? Srušiti? Zadržati kao upozorenje budućim naraštajima?
Rušenjem zgrade se neće srušiti mit
"Pokušaj zatrti prošlost poznajemo iz arheologije, kao Damnatio memoriae i u starom Egiptu i Rimskom carstvu je mnoštvo devastiranih spomenika velikanima koji su njegovim nasljednicima bili nepoželjni", kaže nam bečki povjesničar Marcello La Speranza koji je objavio i knjigu o takvom opasnom arhitektonskom nasljeđu nacista. "Radi se o tome uništiti sva svjedočanstva postojanja i time obrisati jedan dio smisla prošlosti", kaže povjesničar. Ali se čak i u tim razdobljima pokazalo kako je upravo nemoguće posve obrisati prošlost.
On vjeruje kako je redovito bolje takvim zgradama onda dati sadržaj koji će prikazati i počinjene zločine jer čak i da se potpuno sruši, neće biti srušen mit kako je "tamo bila" Hitlerova kuća. Tu se slaže i arhitekt Stefan Marte: on misli kako se u takvim slučajevima mora naći rješenje od slučaja do slučaja. "Nema sumnje, za ovu kuću je bilo i drugih mogućnosti. Na primjer da je se zadrži kao dio povijesti i onako kako su je ostavili nacisti. Ali na koncu, ne postoji samo jedno ispravno rješenje."