Kako je to kad vam je ime na „popisu smrti“ neonacista?
14. august 2019
Ruben Neugebauer se nije začudio kad je čuo kako mu je puno ime i prezime na „popisu smrti"jedne od ekstremno desnih organizacija. On je djelatnik humanitarne organizacije Sea Watch koja spašava migrante u Mediteranu i dovodi ih u Europu. Jasno mu je da tako ne stječe samo prijatelje: „Već godinama nam stižu prijetnje smrću, također i konkretne prijetnje protiv nekih od nas. To je nešto s čim moramo živjeti", kaže Neugebauer.
Za razliku od tog djelatnika humanitarne organizacije, Mark Heinrich je bio šokiran kad je od nas čuo kako se nalazi na istom popisu osoba koje bi trebalo ubiti kao i Neugebauer. Jer to mu nije rekla policija, nego sad mi, novinari DW. Zato je potpuno iznenađen: „Spontano odmah počnem razmišljati, moram li nabaviti sprej sa suzavcem ili se nekako drugačije zaštiti?"
Marku Heinrichu smo na njegovu želju promijenili ime i do sad nije imao nikakvog posla sa neonacistima. Ali vodi blog i tamo jasno piše što misli i o populistima AfD-a i neonacizmu. Na te njegove stavove prima i izjave pune mržnje i Henrich tek može pretpostaviti kako je možda netko od tih autora onda stavio i njegovo ime na taj popis za likvidiranje.
Životna opasnost – ili isprazne maštarije?
Politolog Hajo Funke već godinama istražuje fenomen ekstremne desnice. Nije mu teško objasniti, čemu služe takvi popisi: „Time se naravno želi širiti strah, barem je to njihova namjera", kaže politolog. Popisi mogu služiti i onda nešto učiniti u konkretnom slučaju opasnosti, kao što je to bio slučaj sa atentatom na političara CDU-a Waltera Lübckea.
I taj političar iz Kassela koji se zalagao za zbrinjavanje migranata se nalazio na sličnom „popisu smrti". Nakon što je on doista i ubijen, policija je morala objašnjavati zašto taj popis očito nije uzela dovoljno ozbiljno. Ali to nije jednostavno: psihološki, takvi popisi lako mogu biti i maštarije kukavica u kojem nabrajaju sve osobe koje bi trebalo likvidirati „kad dođe njihov trenutak", taj njihov „dan x". Možda i nabavljaju oružje, ali i dalje tek piju pivo s drugovima i lupetaju gluposti, fantazirajući o svojoj „sili". Koju ipak radije ne bi pokazali prije tog „dana x".
To ne znači da takvi popisi nisu prepune mržnje i da su već sami po sebi neosporno krivično djelo: ovaj popis do kojeg je došao DW je naslovljen „Wirkriegeneuchalle" (dočepat ćemo se svih vas) i na njemu je dvjestotinjak imena. Autor je naravno nepoznat, a na internetu je bio dostupan samo nekoliko sati. Na njemu nisu samo imena i adrese, a pišu i komentari: „antikapitalistička napuhana glava", „lijevi puni mentalni bolesnik", „prosvjedna pi...". Osobe su uglavnom aktivisti, novinari i političari Ljevice i Zelenih.
U Bavarskoj na jedan, u Berlinu na drugi način
Neki takvi popisi mržnje su čak apsurdno dugački: tako je neonacistička skupina Nordkreuz (Sjeverni križ) ukrala sa web-stranice punk-nakladnika lijevog usmjerenja popis sa oko 25 tisuća mušterija. Tu su onda i već poznati antisemitski popisi kao što je platforma judas.watch: tamo nisu samo navedeni tek navodni „neprijatelji" koji su svrstani u kategorije u kojoj mjeri su vrijedni mržnje, nego je i osobama židovske vjere dodana i Davidova zvijezda – baš kao i u doba nacizma.
Nadležna tijela uvijek iznova imaju problema objasniti njihovo odnos prema takvim popisima. Ne samo da se tek izuzetno rijetko tim osobama nudi policijska zaštita, nego se često događa da ih policija niti ne obavijesti kako je njihovo ime pronađeno na nekakvom „popisu smrti". Ministarstvo unutrašnjih poslova u jednom priopćenju kaže da, prema saznanjima Saveznog kriminalističkog ureda, sve ovisi o konkretnim saznanjima o potencijalnim počiniteljima, ali bez toga „nema osnova pretpostavci da postoji prijetnja" navedenim osobama, institucijama i organizacijama.
Utoliko se i onda operativnoj razini, dakle policiji pokrajine prepušta odluka hoće li se informirati osoba sa takvog popisa jer ne postoji smjernica za čitavu Njemačku. Tako se onda i događa da će neka osoba u Münchenu prije saznati da joj je ime na popisu nego netko u Berlinu – jer policija pokrajine Bavarske tu djeluje mnogo opreznije nego policija grada-pokrajine Berlina.
„Uvijek je opasno"
Helga Seyb iz berlinskog savjetovališta Reachout smatra kako se policija previše olako odnosi prema takvim popisima i kako su oni opasni u svakom slučaju. „Tu se sakupljaju podaci o nekome i ti podaci se naravno žele iskoristiti. Možda nije opasno u ovom trenutku, ali u neko doba može itekako biti opasno."
Politolog Hajo Funke ipak može donekle razumjeti argumente policije. Opasnost nije uvijek ista i različita je u ovom ili onom popisu. 25 tisuća mušterija jednog nakladnika sigurno nisu jednako ugroženi kao osobe sa razmjerno kratkog popisa neke skupine o kojoj postoje obavještajna saznanja kako jest agresivna i naoružana.
Utoliko i ovaj popis sa 200 imena naslovljen „Wirkriegeneuchalle" kod kojih se uložio trud naći im pravo ime i adresu bi on procijenio razmjerno opasnom: „Oni su sad dodatno ugroženi, možda su u neposrednoj opasnosti. Kad bi službe sigurnosti bile dobre, onda bi to tako procijenili i to objavili", smatra Funke.
S druge strane, osobe sa takvih popisa kao što je Ruben Neugebauer su već morale naučiti kako se ne trebaju baš previše pouzdati u policiju: „Svi smo mi ostavljeni na cjedilu od nadležnih službi. Ministarstvo unutrašnjih poslova uopće nije shvatilo opasnost kakvu predstavljaju takvi popisi. I sad to niječe i to je golem skandal", smatra Neugebauer. Mnogo se više pouzdaje u mrežu koju su stvorile osobe koje su navedene na popisu. Razmjenjuju iskustva, ali paze i na nepoznate osobe koje obilaze mjesta gdje žive ili rade.
Jer nije sporno da su to ekstremisti i da su već po svojim zlodjelima vidljivi u javnosti, ali ih ukupno vjerojatno nema mnogo. Prema procjeni Službe za zaštitu ustavnog poretka u Njemačkoj sa preko 80 milijuna stanovnika se koncem 2017. u ekstremnu desnicu moglo svrstati 24 tisuća osoba. Golema većina njih u najgorem slučaju tek urla na manifestacijama i maše zastavama iz prohujalih vremena, rijetki su čak i takvi koji su uopće u stanju sročiti takve popise. Ali kao što se vidjelo i u Kasselu: dovoljna je jedna budala.