Kako je njemačka finansirala Oktobarsku revoluciju?

Cirih, 9. April 1917. Na željezničkoj stanici su 32 ruska emigranta spremna za polazak. Oni nisu jedini koji su došli: „Izdajice, lupeži, svinje!", dobacuju im mnogi. Ali, prisutni su i oni koji podržavaju putnike: pjevaju internacionalu. Na trenutak su i šine bile blokirane, međutim, voz je nekako uspio da napusti stanicu.

U pitanju je njemački vanredni voz, koji je na raspolaganje stavio car Vilhelm II kako bi raspirio revoluciju u Rusiji. Jer, u jednom od vagona sjedi niko drugi do Vladimir Iljič Uljanov zvani Lenjin. Uz pomoć Njemačke, on je napustio svoj azil u Švajcarskoj da bi nedjelju kasnije stigao na cilj: Petrograd, današnji Sankt Peterburg. U Rusiji je upravo prošla Februarska revolucija koja je oduvala sa trona cara Nikolaja II, na vlasti je bila provizorna vlada, a velika revolucija još nije bila na vidiku.

Pruski bajoneti i ruske proleterske pesnice

Povratak poznatih egzilanata u domovinu je u Berlinu praćen sa velikom pažnjom. „Lenjinov dolazak u Rusiju je uspio. On radi baš kao što želimo", poručilo je rukovodstvo njemačke vojske Ministarstvu spoljnih poslova. Politički paradoks, kako izgleda. Vilhelm II se povezao sa komunistom Lenjinom. Cilj njemačkog cara: definitivno slabljenje Carstva sa kojim su se takozvane srednje sile – Njemačka i Austrougarska – od 1914. nalazile u ratu.

Kalkulacija Berlina je bila jasna: Lenjin i njegovi boljševici trebalo je da destabilizuju Rusiju i da se time – usred Prvog svjetskog rata – postaraju za olakšanje na Istočnom frontu. Plan je uspio. Njemačko carstvo se služilo starim pravilom diplomatije: neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj.

Takve ideje i koncepti nisu bili novi. Oni potiču od čovjeka koji je imao komunističko ime „Parvus" – mali. Izrail Lazarevič Heljfand. Ruski Jevrejin koji se obogatio i koristio svoj uticaj da bi već krajem 1914. u Konstantinopolju predložio njemačkom ambasadoru savez između „pruskih bajoneta i ruskih proleterskih pesnica". Interesi Njemačke i ruskih revolucionara su bili identični, govorio je Parvus. Poslije početne skepse, zakazan mu je sastanak u Berlinu.

Kapitalista i salonski boljševik

Heljfand je živio na visokoj nozi i bio okružen ženama. Prvi put je boravio u Njemačkoj 1891. Pisao je za ljevičarske novine pod raznim pseudonimima i sastajao se sa svim vodećim komunistima svog vremena: Rozom Luksemburg, Karlom Kauckim, Lenjinom i Lavom Trockim. No, svi oni su bili podozrivi prema njemu, jer je njegov stil života bio sve, samo ne socijalistički.

Posle krvave nedjelje 22. januara 1905, kada je car izdao naredbu da se puca na demonstrante u Peterburgu, i kada je ubijeno više od 200 ljudi, Heljfand i Trocki su bili među prvim ruskim egzilantima koji su se vratili u domovinu. No, policija ih je uhapsila.

Heljfand je dospio u sibirski zatvor, uspio da pobjegne odatle i da u Konstantinopolju sagradi poslovnu imperiju i postane bogat čovjek. Između ostalog je bio i vlasnik više banaka. Zbog toga su mu stari komunistički prijatelji okrenuli leđa. Trocki je čak napisao „Nekrolog živom prijatelju". No, nakon izbijanja rata 1914, „Parvus" je došao do prilike da ostvari uticaj. Nakon njegove posjete njemačkom ambasadoru u Osmanskom carstvu. Već u februaru 1915. su ga primili u Ministarstvu spoljnih djela u Berlinu.

Ruska revolucija na 23 strane

Ruski komunista i uspješan biznismen iz Konstantinopolja je Ministarstvu prezentirao scenario revolucije. Bio je to plan događaja koji su se nekoliko mjeseci kasnije zaista tako i odigrali. Heljfand je na 23 strane kucanog teksta detaljno opisao kako bi mogao uspjeti prevrat podržan iz inostranstva. Mjesec dana kasnije, carska blagajna je odobrila da se izdvoji dva miliona maraka „za podršku revolucionarnoj propagandi u Rusiji".

Heljfand nije odvajao poslovne interese od političkih ciljeva. On je klasični ratni profiter. Trgovao je sa svima i - svime: oružjem, metalima, konjakom, kavijarom, tekstilima. Do Istoka se nije moglo stići kroz liniju fronta, pa su njegovi pomagači robu švercovali preko jednog švedskog sela na finskoj granici, što je tada bila kneževina Ruskog carstva. Graničari su bili podmićeni i znali su za to.

Rečenica „Prenosim pozdrave od Olge" je služila kao lozinka uz pomoć koje su ruski revolucionari preko te granice dobijali ne samo propagandne materijale, već i oružje i dinamit. Pomoću „njemačkih poklona", potapani su brodovi u Arhangelsku i paljene luke. „Parvusove" akcije je koordinisao njemački ambasador u Kopenhagenu, grof Ulrih fon Brokdorf-Rancau, koji je smatrao da je podrška komunistima bila opravdana time što je tako bila podrivana ratna koalicija.

Revolucija u Njemačkoj uz pomoć ruskog novca?

Heljfandov plan je uspio. 7. novembra 1917, došlo je do prevrata koji je ušao u istoriju kao Oktobarska revolucija. Prelazna vlada je svrgnuta, Sovjeti su došli na vlast i nekoliko nedjelja kasnije, Rusija je istupila iz bloka Antante u kojem je bila sa Francuskom i sa britanskom Krunom. Bio je to faktički kraj rata za tu zemlju. Cara Vilhelma II je slabljenje Rusije kao ratnog protivnika koštalo – mjereno današnjim novcem – oko pola milijarde evra.

Sam „Parvus" je direktno radio kao posrednik njemačkog cara. On je bio „svodnik imperijalizma", kako je to o njemu posthumno napisala Klara Cetkin, njemačka marksistkinja koja je pomogla Lenjinovu revoluciju. Heljfand je umro 1924. u Berlinu sa samo 54 godine od moždanog udara. O njegovoj istorijskoj ulozi su poslije ćutali i Sovjeti i Nijemci.

Lenjin, kojeg su ruski komunisti na kratko bili diskreditovali kao nekoga ko se služio njemačkim novcem, poslije ubistva članova carske porodice 17. jula 1918. je prešao u ofanzivu. On nikada nije poricao da se služio njemačkim novcem, ali je jednom rekao: „Želim samo da dodam da ćemo mi ruskim novcem inscenirati sličnu revoluciju u Njemačkoj".