Kako bi bilo da dugovi Italije – nestanu?
19. maj 2018
Na tržištu kapitala se isprva osjetila tek nejasna zabrinutost, ali ta briga se brzo počela širiti. Tako je bilo ovih dana sa pogledom na Italiju. Kako izgleda, tamo se uspjela stvoriti vladajuća koalicija, ali u sporazumu stranaka je barem u jednom trenutku stajala i ozbiljna prijetnja. Bilo je rečeno da bi Italija mogla napustiti zonu eura ili da bi barem trebalo promijeniti europske sporazume. I onda prava bomba: da bi buduća vlada Italije tražila potpuno poništavanje dugova te zemlje pri Europskoj središnjoj banci, a tu je riječ o nekih 250 milijardi eura. To bi definitivno bila loša vijest za platiše poreza u čitavoj zoni eura.
„Nerealistični planovi"
Doduše, u međuvremenu je taj zahtjev netragom nestao iz svih službenih spisa moguće buduće koalicijske vlade u Rimu ekstremno desničarske Lege Nord i populističkog pokreta Pet zvjezdica. Makar u ekonomskom planu koji je predstavljen ovog petka toga više nema, u prijedlogu koji se još mogao naći ove srijede (16.5.) postavilo se pitanje, kako bi se Italija trebala odnositi prema planini dugova koje je nagomilala. „Pogledao sam što tamo piše", kaže nam glavni ekonomist banke ING-Diba Carsten Brzeski, „i tu nam stižu pozdravi iz Grčke. To što piše nema veze sa realnošću."
Prije nekoliko godina je i grčka stranka Syriza, dakle sadašnjeg premijera Tsiprasa, propovijedala slične ciljeve i prijetila napuštanjem eura. Posljedica je bila da je iz Grčke veoma brzo počeo zbjeg ulagača i povlačenje i onog novca koji je još bio u grčkim bankama.
To se sad počelo događati i u Italiji: kamate na talijanske državne obveznice su skočile nebu pod oblake, drugim riječima su ih investitori redom počeli bacati napolje iz svojih depoa i kamatama su uzalud tražili nove kupce. Pogodilo je i čitavu zonu eura: zajednička valuta je izgubila na vrijednosti što svjedoči o velikoj nesigurnosti među investitorima. Illona Korsch, stručnjakinja za ulaganja privatne banke Hauck i Aufhäuser u Frankfurtu nije iznenađena: „Sad, kad su se pronašle dvije ekstremističke stranke u Italiji je onda i tržište vrijednosnicama preplavljeno ponudom onih koji žele prodati (talijanske državne obveznice)."
Previše dugova
Nije uopće sporno da je Rimu prijeko potrebno smanjiti svoje državne dugove. Italija je visoko pri vrhu europskih država sa najvećim državnim dugom i njen dug iznosi 2 bilijuna i 300 milijardi (2.300.000.000.000) eura, a dužnička kvota Italije je 130% njenog BDP-a. „Da im Rim dođe sa nekakvim razumnim programom reformi i gospodarskog rasta, možda bi odgovori u Bruxellesu još htjeli čuti više o tome", misli Carsten Brzenski. Ali takav zahtjev da im se dugovi jednostavno oproste je potpuno nerealan i to iz više razloga.
Kao prvo, čak i da se dogodi čudo i vijeće Europske središnje banke dozvoli svom šefu, (Talijanu) Draghiju oprostiti Italiji njene dugove, on to ne smije učiniti jer direktno krši europske sporazume. Jer to bi bio jasan slučaj monetarne potpore jednoj državi, što je apsolutno zabranjeno.
Drugo, takav zahtjev je zapravo apsurdan. U spornom, ali ipak odlučenom otkupu državnih obveznica koje provodi ESB, naravno da se kupuju i državne obveznice Italije. Ali u praksi, to ne čini ESB, nego središnje banke pojedinih članica zone eura što znači da je najveći kupac talijanskih obveznica središnja banka – Italije. „Kad bi oni sad htjeli oprost dugova, to bi u prvom redu pogodilo Banca d'Itala, a time zapravo i prije svega talijanske platiše poreza", objašnjava Brzenski.
Najskuplja valuta: povjerenje
No već i spomen takve želje dovodi na vidjelo još veći problem: kronična (i razumljiva) strašljivost među investitorima za njihov novac. Da bi se još ipak našao netko tko bi kupio talijanske države obveznice, Rim mora nuditi sve veće kamate što znači da ih novi dugovi skupo koštaju. A svaka vlada koja tek nastupa na dužnost želi što prije ispuniti barem neka obećanja, a tako ispada da ih i to košta mnogo skuplje nego što su mislili.
I na koncu, ako se pogleda na duže staze, tko će još uopće željeti kupovati državne obveznice Italije? Dosad je prije svega Italija imala koristi od sustava otkupa kojeg provodi Europska središnja banka jer su te milijarde koje su tekle u državnu blagajnu držale i kamatu na razini mnogo nižoj nego što bi to bilo moguće na slobodnom tržištu.
No i taj program ESB-a o otkupu državnih dugova ima svojih granica, osobito kad se tiče udjela kojeg ESB ima u ukupnom državnom dugu neke države. Ta granica se brzo približava, tako da će ESB već silom prilika možda već ovog rujna ili koncem godine barem značajno smanjiti, ako ne i potpuno obustaviti taj program. To znači da će tada jedini način prikupiti novac opet biti slobodno tržište kapitala, a investitore treba onda i privući – kamatama, a prije svega stabilnom politikom.
„Te dvije talijanske stranke očito nisu niti svjesne što to znači uopće trubiti o takvim stvarima", misli Brzeski. „Tako nešto može uzrokovati ozbiljne štete i u svakom slučaju ih košta povjerenja." Illona Korsch ne želi niti razmišljati što će to značiti ako se i dalje budu slušale takve vijesti iz Italije. To će neminovno dovesti do još većeg nepovjerenja u Italiju, što će pak „prisiliti Europsku središnju banku i dalje nastaviti sa programom otkupa državnih obveznica, jer tada će doista biti točno da bi teret dugova bio preveliki problem za Italiju." No i to ne može trajati zauvijek – a buđenje iz takvih snova o oprostu svih dugova bi tek onda bio veoma, veoma bolan.