"Kafana je moja sudbina"

Netko bi možda očekivao da se mladi ljudi generalno žele emancipirati od prethodnih generacija, otkriti nešto novo ili barem stvoriti privid progresivnosti. Načelno je to tako - osim ako se ne zateknete u Beogradu. Bilo alternativne, bilo underground ili mainstream klubove za doručak su pojele kafane, mjesta gdje se ruše sve žanrovske granice a srednjoškolci i studenti otkrivaju čari tamburica, pristupačnog alkohola i starogradskih šansona kroz životne maksime tipa 'sipaj, ne pitaj'. Kafane već u svojim nazivima predstavljaju vrhunac balkanske narodne mudrosti: 'Aj da probamo', 'Štikla i burence', 'Poslednji dinar', 'Moja bivša'...

Kafanski 'melting pot'

Ljudi koji se inače nikada ne bi sreli u istom klubu, koji žive u paralelnim glazbenim, stilskim, intelektualnim svjetovima koji rangiraju od Arcade Fire do Seke Aleksić, u kafani će pronaći zajedničku točku. Prije svega, razlozi su ekonomski. "Fenomen kafana krenuo je prije oko dvije godine. Svi smo mislili da je bez veze, nismo ih uzimali ozbiljno. U međuvremenu kafane su postale idealna mjesta za drukčiju zabavu. U klubovima su pozeri, ljudi su suzdržani, dok kafana asocira na nešto što je domaće. Na priče o izlascima naših roditelja. Emocije posvuda. Pristupačnije su cijenom. Nikada nisam ušla u kafanu a da se ljudi drže za sebe", priča Maša, notorna rokerica kojoj su izlasci u kafane u međuvremenu postali najnormalnija stvar na svijetu.

Stilsko razgraničavanje već odavno ne sudjeluje u izgradnji identiteta, svijet strogo odvojenih pankera, šminkera, heavy metalaca, hiphopera, narodnjaka i elektroničkih partijanera nezaustavljivo se gasi unazad dvadesetak godina. Beogradska perspektiva za ljude u dvadesetima je prilično beznadna, a zemlja koja se konstantno ideološki lomi između Istoka i Zapada, između Europske unije i Rusije, dezorijentirana i kaotično nepredvidljiva, hvata se za jedinu čvrstu referenciju – tradiciju.

"Kafane su postale melting pot omladine koja je nekada bila podijeljena. Zamisli trenutak na svadbi nakon što se matorci pokupe kući. To je nešto na što svako može da se adaptira. Pjesme koje si čuo u djetinjstvu, na krštenju nekog nećaka. Nitko se u kafanama ne pozira jer nitko nije toliko VIP. Doduše, ljudi koji su skloniji rocku i alternativi teže će otići u kafanu nego netko tko izlazi na fensi narodnjačke splavove ili na Severinu", nastavlja Maša.

Kollko ljudi, toliko kafana?

Srpski kolektivizam, deficitarnost snobovskog mentaliteta i kulturološki zacementirana nostalgija omogućile su kafanama da danas definiraju noćni život Beograda. Ljudi od 18, 19 godina nemaju problema identificirati se s tradicijom svojih očeva i majki ili biti nostalgični za vremenima u kojima su eventulano postojali tek kao točka na grafu natalitetnih projekcija. Naravno, nisu sve kafane rođene iste. U nekima caruju novokomponirani narodnjaci, u drugima prijstojni mainstream, no interesantno je da je sam pojam postao toliko atraktivan da i beogradski alternativci i hipsteri imaju svoju 'Alt-kafanu'.

Fenomen kafana neki smatraju nastavkom donedavno popularnih 'dizel-žurki'. 'Kafana je samo logičan nastavak ljudi koji se provode po istom principu. Dizel žurke pojavile su prije nekih šest, sedam godina a puštala se domaća muzika devedesetih. Spoj elektronske muzike s nekim užasom što je rezultiralo u još veći užas i s tekstovima tipa 'zapali grad, obuci nešto baš kratko, zapali grad, naruči mi nešto kratko', kaže Andrea i daje opis tipičnog dizel muškarca koji je nabildan, obrijan i s 'kajlom' oko vrata.

Kafanska scenografija

Na kraju dana većini Beograđana totalno je svejedno koja je simbolička konotacija mjesta ako se na njemu turbo zabavljaju. Kafanska scenografija je sljedeća. 'Najčešće imaju drvene duguljaste klupe uzduž kojih sjede veće grupe ljudi sa nešto mjesta za igranje između. I što se dešava? Neki stoje, neki sjede i u početku je mirno. Vrlo brzo bude ludnica. Nije 'Seks i grad' atmosfera, ne zamišljaš da si na Manhattanu. Hoćeš da popiješ špricer. I kako se muzika ubrzava tako ljudi skaču na noge, bude užasna gužva između stolova. Nije disko igranje nego veseljenje malo statičnijeg tipa. Nailaziš na ljude koji te pozdravljaju', reći će Maša.

No, nije sve u muzici, ima nešto i u slušanju životnih priča. Jelena preferira te stare balkanske socijalne toponime, kako ih zove, gdje životne lekcije i zaključci 'pljušte u vodopadima': "Kafane u kojima se priča, raspravlja o politici i aktualnom stanju u zemlji nisu ništa manje žive nego osamdesetih. Mislim da se mladi oduševljavaju kafanama jer ih podsjećaju na neko bezbrižnije vrijeme. Pije se polako, puši također. Vrijeme u kafani prolazi drugačije od realnog vremena i stvari koje doživite ne ponavljaju se nikad. Zato treba znati gledati i slušati".