Kada je genocid genocid?
23. april 2015Kada u petak njemački Bundestag bude spominjao deportirane, izgladnjele, ubijene Armence, između 1915. i 1923. godine, doći će do jasne formulacije. Riječ zločin nad narodom - genocid su do sada izgovarali samo rijetki poslanici. Zvanična pozicija njemačke vlade bila je sljedeća: žaljenje da, ali o genocidu nikada nije bilo govora - ni usmeno, a pogotovo ne pismeno. Pojam genocid bio je kontaminiran. Ipak to se upravo mijenja. Njemačka kancelarka Angela Merkel ga sada izgovara i čak se o izboru riječi usaglasila sa Joachimom Gauckom, njemačkim predsjednikom. Riječ je o pravoj senzaciji, na koju se dugo čekalo.
Razloga za verbalnu suzdržanost bilo je mnogo. SPD, koji je tradicionalno duboko ukorijenjen u turski migrantski milje, jednostavno je strahovao za glasove birača ukoliko bi genocid na Armenima, koji je među historičarima širom svijeta pod ovim imenovom neosporan, bio zvanični stav Njemačke. U više od 20 država je genocid nad Armenima zvanično priznat - među njima su Francuska i Švicarska.
Ipak Njemačka je imala problema sa ovom riječi: Politički Berlin se dugo veoma oprezno kretao na diplomatski miniranom terenu. Sa partnerom iz NATO-a - Turskom - nije se željelo pokvariti odnos. Isto je važilo i za odnos sa više od dva miliona Turaka koji žive u Njemačkoj. A onda je tu još i njemačka upletenost u armenijsku katastrofu. Ona koja bi mogla za sobom povući plaćanje odštete.
Osmansko carstvo 1915. godine
Mnogo toga upućuje na to da je sudbina Armenaca bila zapečaćena još 1914. godine. Osmanska vojska je koncem te godine pretrpjela ogromni poraz od ruskih trupa. Prema procjenama, u loše pripremljenom vojnom pohodu u sred zime, na zapadu Kavkaza život je izgubilo između 50 000 i 80 000 Turaka. Bitka kod Sarikamiša slovi kao povod za genocid. Turci su odgovornost za poraz pripisali Armencima, optužujući ih da su se borili na strani Rusa ili da su dobrovoljačkim akcijama djelovali protiv Osmanlija. Prema turskom tumačenju Armenci su bili peta kolona Rusije čiji je cilj tada bio osnivanje Armenije kao tampon-države kako bi preko nje imala direktnu vezu od Kavkaza do Sredozemlja. To i danas stoji u turskim udžbenicima.
Početkom 20. stoljeća Armenci su prije svega živjeli na istoku Osmanskog carstva. U brojnim regionima su kršćanski Armenci predstavljali najveću etničko-religijsku grupu. Naravno posebna armenska naselja ili čak država nisu egzistirali. Nacionalizam koji će nastati u 19. i 20. stoljeću je kod Armenaca manje istaknut nego kod drugih nacionlanih grupa koje su željele oslobađanje od sultanove vladavine.
"Armenijska elita se čak ponajviše zalagala za jedinstvo Osmanskog carstva", smatra Elke Hartman, istoričarka iz Berlina specijalizirana za područje Bliskog istoka."Naravno u jednoj pluralistički organiziranoj, modernoj državi."
Ipak Osmansko carstvo na zalasku pretvorilo se u tursku nacionalnu državu na uštrb višenacionalnosti. Posebna tragika je sljedeće: nastanak moderne Republike Turske počinje sa genocidom nad Armencima.
"...u pustinju, kako bi im se uništila snaga."
Koncem aprila 1915. godine u cijeloj Anadoliji odvijala se akcija "otpremanje". Termin iz svijeta službenika i upravitelja, koji je namjerno zvučao bezazleno, nije značio ništa drugo nego deportaciju. Armenijski intelektualci, političari i predstavnici duhovnog života su sistematski deportirani iz Konstantinopolja, osmanlijskog glavnog grada, u Anadoliju i tamo su ubijani. Kao osnova važio je zakon koji je donesen tek naknadno i to 27. maja 1915. godine.
Kao izgovor je pružena tvrdnja da Armenci širom zemlje planiraju pobunu. "Nova naselja" predviđena za Armence bila su u pustinjama Sirije i Mezopotamije - divlji predjeli bez svake osnove za život. Jedna svjedokinja u svojim zapisima navodi: "Protjerani su u pustinju. Kako bi im se slomila posljednja snaga tjeraju ih na cjelodnevno pješačenje." Između 300 000 i 1,5 miliona Armenaca tada je navodno izgubilo život.
Njemačko carstvo, poslušni pomagač
Ni jedna druga država nije toliko upletena u sudbinu Armenaca kao Njemačko carstvo - iz ekonomskih i strateških interesa. 07. jula je barun Hans von Wangenheim, njemački ambasador u Konstantinopolju, poslao kancelaru Theobaldu von Bethamann-Hollwegu sljedeći telegram: "Uvjeti i način, na koji se odvijaju preseljenja, pokazuju da vlada zaista slijedi cilj da armensku rasu u turskom carstvu uništi.
Nijemci su važan saveznik Osmanskog carstva, kojem šalju naoružanje, vojne eksperte i imaju interese na Bosporu. Izgradnja bagdadske željeznice, projekat, koji je od takvog značaja kao što je to bio let Apola u svemir za Amerikance u 60-im godinama, služio je kao ključ u borbi protiv Britanaca na Orijentu.
Preko brojnih konzulata u Osmanskom carstvu Berlin je informiran o svim detaljima smrtnih marševa Armenaca. To potvrđuju dokumenti. Među jednim od brojnih pisama upućenim kancelaru, u kojem su opisana ubistva koja čine turski saveznici, Bethmann-Hollweg je napisao: "Naš jedini cilj je održati do kraja rata Tursku na našoj strani, bez obzira da li Armenci bili uništeni ili ne."
Genocid - sukob oko klasificiranja historijskog zločina
Unatoč svemu Njemačka do danas spada u zemlje, poput SAD i Izraela, koje masakr nisu klasificirale kao genocid. Markus Meckel, iz SPD-a, smatra da je ovo njemačko držanje skandalozno. Bundestag se prije deset godina, u povodu 90. godišnjice, u zajedničkom saopćenju izvinio za "neslavnu ulogu". No o pravoj sukrivnji nije bilo ni riječi. Centralni pojam genocid nije se pojavio u dokumentu što je spriječio Joschka Fischer, tadašnji ministar vanjskih poslova.
Sadašnja neočekivana promjena mišljenja u Berlinu dolazi tačno u trenutku kada se obilježava stotinu godina od stradanja Armenaca. U armenskom Erivanu će Njemačku ipak zastupati samo mala delegacija. Nasuprot tome Francusku će predstavljati predsjednik Francois Hollande lično.