Otići i biti jeftinija radna snaga na Zapadu

„Brojna su istraživanja pretpostavki sreće i nekoliko je faktora koji su indikativni. Prvi je da radite posao koji vas ispunjava, od kog možete pristojno da živite. Drugi je da živite u bezbjednom i zdravom okruženju. Ovdje bukvalno nije bezbjedno a istovremeno je premalo solidarnosti za zdravo okruženje".

Razgovor sa Zoranom Stojiljkovićem, profesorom na Fakultetu političkih nauka i predsjednikom UGS Nezavisnost počinje sumornom konstatacijom da „u Srbiji vlada stanje besperspektivnosti i gubitka svake vjere da će ovde biti bitno drugačije".

„Uočljiva je nespremnost da se razbije šema političkog klijentelizma. Također je prisutno odustvo vjere da će ikad doći do pretpostavki da pojedinac ovdje može da ostvari ličnu, porodičnu i profesionalnu sreću", kaže Stojiljković.

Srbiju godišnje napusti oko 50.000 ljudi. Njihova prosječna starost je 28 godina i svaki peti je visoko obrazovan. Školovanje svakog visoko obrazovanog čovjeka državu i porodicu košta od 34 do 54 hiljade eura, u zavisnosti da li je riječ o fakultetskoj diplomi ili doktoratu, navodi se u istraživanju Instituta za razvoj i inovacije.

Srbija je 12 milijardi eura izgubila ulažući u školovanje prirodno-tehničke inteligencije i naučnika koji su otišli u inostranstvo. Zašto ti ljudi nemaju svoje mjesto u Srbiji? Dio odgovora, prema Zoranu Stojiljkoviću, treba tražiti u sistemskoj korupciji.

„Korupcija unižava. Ako ja moram da potkupljujem i budem potkupljen, ako ne mogu od svog posla pristojno da radim i da živim, zašto bih ostao u ovoj zemlji? Mi smo kao u onoj pjesmi o vuku i ovci, anestezirani strahom da drugačije ne može biti. Vjerujemo da samo logika privatnih i partijskih veza utvrđuje stvar i da se ništa neće promijeniti ni za godinu ni za dvije, ni za pet. E to ljude tjera napolje", objašnjava Stojiljković i dodaje: „Jedino što ne možemo da izvezemo su političari. Njih niko neće".

Država na periferiji bez strategije

Na spisku razloga koje navode za iseljenje, ljudi prije svega ističu nisku zaradu, potvrdilo je istraživanje Mreže za poslovnu podršku koje je rađeno u saradnji sa dominantnim stranim i domaćim kompanijama. No pored niske zarade postoje još četiri bolne tačke: nezadovoljstvo uslovima rada, previše obaveza i odgovornosti za koje nisu nagrađeni, želja da obezbijede veću penziju i udobniju starost i potreba za usavršavanjem i napredovanjem.

„Kada periferijska društva nemaju strategiju i plan razvoja kroz sopstvene investicije, nego se oslanjaju na strane, onda se to ovako završava", kaže Zoran Stojiljković.

Zbog ogromnog broja iseljenika MMF je sugerisao Vladi Srbije da donese paket mjera kako bi taj trend bio zaustavljen. Značajan odliv radne snage smanjuje produktivnost i negativno utiče na rast, upozorava MMF. Istovremeno mnoge evropske zemlje, pod pritiskom potražnje za radnom snagom, uvode propise kojima se podstiče doseljavanje radnika.

„Cinični zapad svoj demografski debalans rješava tako što uvozi jeftiniju radnu snagu sa strane", kaže Stojiljković.

Pozivajući se na uticajnog svjetskog ekonomistu Branka Milanovića, eksperta za pitanja nejednakosti Svjetske banke, Stojiljković navodi da 60 odsto naših životnih šansi zavisi od toga u kojoj smo zemlji rođeni, drugih 20 odsto zavisi od toga jesmo li rođeni u „salonskom stanu sa klavirom na Dorćolu ili na Prokletijama" i samo 20 odsto zavisi od našeg talenta. „Ja bih rekao da ipak nešto više ide na talenat".

Srednju klasu čuvaju jaki sindikati

Upravljanje migracijama je globalni problem. I iz Njemačke visokoobrazovani ljudi odlaze na bolje plaćene poslove u Norveškoj i Americi. Ali srednja klasa u tim zemljama, stiče se utisak, nije ugrožena.

„Sve velike promjene u 19 i 20 vijeku su izvodili oni dijelovi obrazovane srednje klase koje država nije uspjela da uvede u aparat, angažuje i uposli. Kod nas ta srednja klasa odustaje od borbe i odlazi u inostranstvo", objašnjava Stojiljković i navodi da su upravo „sindikati, svojim jakim pregovaračkim pozicijama u odnosu na poslodavce, držali srednju klasu na zdravim nogama, do polovine osamdesetih kada je pala njihova pregovaračka moć svugdje u svijetu".

Upitan mogu li sindikati uticati na smanjenje egzodusa, Stojiljković kaže da su oni u postkonfliktnim društvima, kakvo je srpsko, prinuđeni da se bave i temama koje nisu primarno sindikalne.

„Mi (UGS Nezavisnost) vladi dokazujemo da je moguće doći do rasta od četiri do šest odsto a da udio plata u BDP-u ne padne. Oni i to obaraju", kaže Stojiljković i kao rješenje kandiduje „kontrolisane javne investicije koje će otvoriti nova radna mjesta i poboljšati status radnika".

„Zauzimam se za aktivnu politiku države na podizanju standarda kroz povoljne stambene kredite, brigu o porodici, dobro školovanje, kreditiranje talenata kao i kroz uvođenje modernijih i produktivnijih tehnologija koje će privući mlade ljude da ostanu i da se na njima, bar na početku karijere, usavršavaju", kaže Stojiljković.

Ako je suditi po statistici malo je porodica koje nisu pogođene nečijim odlaskom pa se u tom pogledu ni porodica profesora Stojiljkovića ne razlikuje od prosjeka.

„Ako moje obje kćerke odu, a jedna je praktično već otišla, ja sam kao čuvar plaže u zimskom periodu (u filmu Gorana Paskaljevića) Šta sam ja uradio da ne bude tako?".

Svako radi onoliko koliko je u njegovoj moći. Možda je problem što je moć čovjeka bez partijske knjižice, makar on bio univerzitetski profesor i predsjednik sindikata, u Srbiji zbilja mala.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android