Kad počneš da sanjaš Omarsku

Miroslav i Goran Bandić, rođaci iz Viništa kod Žepča, misle da će zaustavljanje vozova zbog štrajka i za njih biti nezgodno. „Ali, imaju ljudi pravo. Tri mjeseca nisu dobili plate,“ kažem. „A baš je voz dobar. Odgovara mi termin, cijena dobra, a udobnost zagarantirana. Evo, zvuči kao reklamni slogan, ali baš je tako,“ kaže Goran, student Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Miroslav studira kriminalistiku u glavnom gradu BiH. Pitam ih šta će raditi, ili šta bi voljeli raditi kad završe fakultete. „Ne znam, sada sam na trećoj godini. Udruže se ponekad slučajnost i sreća pa odeš tamo gdje nisi ni sanjao da ćeš otići. Okvirno, ostajem ovdje, ne idem vani. Najiskrenije, u sretnoj sam vezi. Ljubav je u pitanju. Ovim putem pozdravio bih svoju punicu,“ kaže Goran. „Buduću?“ „Ma ja, buduću, ali ona je već moja,“ O, tempora o, mores! Dokle je došlo to sa ljubavlju.

Miroslav Bandić se nada da će sa završenom kriminalistikom imati mnogo posla u zemlji kakva je BiH. „U našoj dragoj domovini je sami lopovluk. Svako samo gleda kako će šta strpati u svoj džep, a briga za opšte dobro na posljednjem je mjestu. Zato kod nas država nema prosperiteta,“ kaže Miroslav, a Goran dodaje: „Kad veslači veslaju svaki na svoju stranu, brod ne ide nigdje. Ustvari, mene najviše nervira taj nepotizam. Svako ima nekoga ko 'radi' za njega. Cijele porodice su se namjestile u nekim firmama.“

Bosanke su najljepše...

Čim počne priča o političkoj situaciji u zemlji, raspoloženje se stropoštava u duboki ponor. Zato se vraćamo na profesionalni teren. „Zašto kriminalistika? Jesi li zaljubljenik u filmove sa tom tematikom?“ pitam Miroslava. „Htio sam nešto zanimljivo i nešto što se ne radi samo u uredu. Tu će biti terenskog rada, adrenalina, a to volim,“ kaže. „Ne bojim se, ali očekujem frku u životu. To nije kao na filmu, ali to me vuklo i zanimljivo je.“ Ima li djevojaka na studiju kriminalistike? „Ima. I da kažem jednom i zauvijek, najljepše su naše Bosanke.“ Tako je Miroslave.

Kevljani: Selo lijepih i često praznih kuća

U Omarsku stižem u kasno, sunčano popodne, ali prvo ću u selo pokraj Omarske, Kevljane. Tamo su se vratili Bošnjaci, ali napola. Šta to znači? Kuće su im u Kevljanima, popravljaju se ili zidaju nove, a oni žive u Švedskoj, Švajcarskoj, Austriji, ili Holandiji. Malo je onih koji su se stvarno vratili. Ko zna, možda jednog dana... Uostalom, ne zidaju, valjda, te velike kuće tek onako. Sejfo Jakupović glasno izdaje naredbe radnicima na gradilištu svoje velike kuće. Nije raspoložen za razgovor, a kad još čuje da pominjem logor u Omarskoj, odmahuje rukom kao da kaže: „Pusti to.“ „Mnogi prije mene su otkrili da se izvor svega u čovjeku nalazi u prošlosti, a onda sve nepovratno biva izgubljeno u zaboravu.“, kažem.

"Nekad smo išli zajedno u školu"

I priča počinje. „Živim i radim u Švajcarskoj. Bio sam u logorima u Keratermu i Trnopolju. Kad sam otišao iz logora, bio sam dvije godine u Sloveniji, gdje sam radio kod jednog privatnika.“, kaže Sejfo i dodaje da se svega sjeća iz logora, svake minute i sekunde. „Tada sam imao 30 godina. Znao sam ih sve, nekada smo išli zajedno u školu i toliko smo toga zajedno proživjeli, a onda dođe rat i oni te strpaju iza žice. Ne, ne bih vam rekao ko me pritvorio te 1992. godine.“ „Plašite li se?“ „Mutni su oni igrači. Bio sam u logoru tri i po mjeseca i ne bih volio da se to ikada ikome više dogodi. Ne volim ni da pričam o tome.“, kaže Sejfo. „Jesu li organizatori vašeg stradanja odgovarali za svoje nedjelo?“ „Nisu svi!“

Priča mi zatim Sejfo kako rado dolazi u svoj kraj i kako vozi bez velikih pauza cijeli dan, jer se raduje dolasku, a kad pođe nazad u Švajcarsku, sve odlaže put, jer mu se nikako ne ide. Kad završi kuću, doći će sa ženom, kćerkom, sinom i dva unuka da živi u Kevljanima, a pored njegove je i očeva i bratova kuća. Hoće li nova kuća i život u njoj zasjeniti aveti prošlosti? „Ja mislim da hoće. Osjećam da je isto kao prije rata što je bilo. Evo, na kući mi pravoslavci rade, njih desetorica... Mi i dalje sarađujemo. Oni pošteno rade, ja pošteno platim, eto.“, kaže Sejfo.

Asfalt bi puno značio

Kevljani su nevjerovatno lijepo selo u ravnici, utonulo u raskošno zelenilo, ispresijecano, nažalost, lošim putevima. Idila bi bila potpuna samo da se poslije svakog automobila koji prođe, ne diže oblak prašine. Muharem Šeperović, mladi efendija u Kevljanima, gura tačke pune zemlje za cvijeće, dok njegova supruga Sadija korača pored njega. „Pomažete li vi njemu, ili samo navijate za njega?“ pitam Sadiju. „I pomažem i navijam.“, kaže mlada supruga. Muharem je kao vjerski službenik došao prije šest mjeseci u ovo selo. Rođen je u Banja Luci, a roditelji mu žive u Prnjavoru.

„U našem džematu je obnovljeno 107 kuća. Pola ovog stanovništva je vani, najviše u Austriji, Njemačkoj, Holandiji i Skandinaviji. Ova polovina koja je ovdje, uglavnom se bavi zemljoradnjom i stočarstvom, a ima i nešto penzionera. Ovi što su vani, šalju pare rodbini. Nema fabrika, niko nije zaposlen u nekoj firmi.“, kaže efendija i dodaje da nema nikakvih problema sa komšijama Srbima. „Niko nikoga ne dira. Mirno se živi. Bez obzira na sve što se desilo u toku rata, ipak ljudi nekako pronalaze načine da se druže i sarađuju. Naš veliki problem zove se – asfalt!“, kaže Muharem. „Jeste li tražili od nadležnih u opštini da vam pomognu?“ „Jesmo. Kažu nema para.“

Majstor bez diplome

Kasim Pervanić je napravio jednu od najljepših i najvećih kuća u ovom kraju, u starom bosanskom stilu. „Šta ste po zanimanju?“, pitam ga dok mjerkam raskošno zdanje. „Povratnik. Borim se za život, da preživim i ništa drugo.“, kaže Kasim. Pa, kako je bilo biti negdje daleko od kuće, pa se vratiti? „Bio sam odmah poslije rata u Engleskoj, pa se vratio u Bosnu na tri godine, pa sam otišao u Holandiju gdje sam bio pet godina i onda sam se vratio, mislim zauvijek.“ „Zašto ste se vratili?“ „Zato što nema nigdje bolje nego kod kuće. Kad počneš da sanjaš rodni kraj, to je znak da je vrijeme za povratak.“, kaže Kasim.

Pitam ga od čega živi. „Ljudi mnogo grade, a ja znam sve da radim. Keramiku, laminate, sve vrste izolacija, baš sve znam da radim, iako nemam formalno obrazovanje. Evo, uz malu pomoć mojih prijatelja, napravio sam svoju kuću. Moj je i nacrt. Po profesiji sam ništa, a znam da radim svašta,“ kaže Kasim i smije se. Pitam ga zna li gdje je bio logor u Omarskoj. „Kako da ne znam. Bio sam u tom logoru sedam mjeseci. Sad je tamo Mittal rudnik Prijedor. Ko je to doživio, nikad ne može zaboraviti. A ko to nije doživio, ne može znati kako je tamo bilo, džaba mu je pričati. Imam traume, laže onaj ko kaže da ih nema. Ali, Bože moj, živjeti se mora. S traumama ili bez njih.“

„Gdje su ljudi koji su vas odveli u logor i tamo vas držali?“ pitam. „Ja ih viđam po Prijedoru, ima ih i na visokim funkcijama. Imamo čak poštara koji nam dolazi ovdje, a bio je čuvar u logoru.“, kaže Kasim. Zar takav čovjek ne bi trebao biti procesuiran? „Naravno da bi. Ali, takvo je sudstvo, traže dlaku u jajetu. Moraš reći tačno vrijeme, minutu, kada je i gdje i koga ubio. Ko je u takvim uslovima bilježio tačno vrijeme? Ko je to mogao vidjeti? Ima pojedinaca koji su vidjeli, ali neće da svjedoče.“ Kakvi su vaši sadašnji kontakti sa komšijama Srbima? „Normalni. Nema nikakvih tenzija. Kao da ništa nije bilo, a bilo je. Živjeti se mora. Raditi se mora. Ja sam u savjetu Mjesne zajednice Kevljani, koja zajedno sa Omarskom pripada opštini Prijedor. Mi teritorijalno i upravno pripadamo Omarskoj.“ „Kasime, pa da li ste pitali one koji su vas odveli u logor, zašto su vam to učinili?“ „Oni ne vole o tome da govore. Ja uvijek kažem da su nam to uradili domaći četnici i oni to i jesu. I više nema priče.“, kaže Kasim.

Na rastanku, pitam ga kako da dođem do logora da fotografišem ono što je od njega ostalo. Pitam i da li je to mjesto stradanja Bošnjaka obilježeno. „Ne vjerujem da će vas pustiti. Sada se tamo uzimaju pare. Rudnik je to Mittal-ov. Načelnik opštine Prijedor Marko Pavić je rekao da se mora čekati krovni zakon na nivou države, o memorijalnim centrima i spomen obilježjima. Navodno će se tada obilježiti i to mjesto.“

Snimanje zabranjeno

Na portirnici Mittal rudnika Prijedor, službenik me strogo opominje da ne smijem ulaziti ni snimati. „Dobro, neću snimati iz vašeg kruga, ali preko ograde mogu?“ kažem. „Pazite da vas ko ne vidi,“ kaže mi 'dobronamjerno'.“ Cijeli svijet zna za Omarsku, a sada se to 'čuva' kao velika tajna. Šetam ulicama Omarske. Niko neće da razgovara. U željezničkoj stanici Omarska, zaudara na birtiju. Pijani službenik me tjera. Na ulici mlada žena prodaje CD-ove. Ne želi da razgovara i posmatra me neprijateljski. Pita me za koga radim. „Budući da ne želite razgovarati, to je za vas potpuno nevažno, zar ne?“ kažem. „Mi, ovdje, ne volimo novinare.“, uzvraća.

Prijatelji u Banja Luci su me upozorili da je Omarska prilično neprijatno mjesto. Alkohol teče potocima. „To je sindrom nečiste savjesti.“, rekli su mi.

Konačno, Gina Konjević pristaje. „Ja sam seljanka, domaćica.“, kaže skromno. „Slabo posla kod nas ima. Ovih sedamsto ljudi što je zaposleno u rudniku Mittal, to je sve. Inače, svi nešto sijemo, imamo stoku, poneko i penziju.“ „A logor? Gdje je logor bio?“ „Tamo u rudniku.“, kaže šapatom i pokazuje rukom u daljinu. „Je li to baš trebalo uraditi svojim komšijama?“ pitam je. „Nije, nije trebalo...“, kaže Gina i gleda u zemlju.

Autor: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Azer Slanjankić