Jugoslovenski gastarbajteri u Njemačkoj

„Ja sam gastarbajter koji je ovdje ostao, jer mi ovdje žive djeca. Snovi o povratku su otišli u nepovrat“ – tako se predstavlja Dragan Pribić. Njegovu priču dijele mnogi imigranti prve generacije iz bivše Jugoslavije.

Današnji 62-godišnjak došao je iz Beograda u Njemačku 1970. To je bilo nakon naglog rasta njemačke privrede, a toj privredi bila je potrebna radna snaga. Još 1955. zaključen je sporazum sa Italijom, zatim sa Španijom, Turskom, Portugalom – i 1968. i Jugoslavijom. Dragan Pribić stigao je u Frankfurt. Bio je kvalifikovan. Nije znao ni riječ njemačkog, ali to tada nije bilo važno. „Na početku sam htio ostati samo dok ne uštedim za auto, znači jednu ili dvije godine.“

Raditi sa spakovanim koferima

Mnogi su tada razmišljali na taj način, objašnjava Leo Monz, upravnik Odsjeka za migraciju pri Saveznom zastupništvu njemačkih sindikata. „Radnici koji su došli iz drugih zemalja nisu namjeravali na duže staze ostati u Njemačkoj. Uvijek su mislili na povratak.“ I zbog toga, mnogi od njih nisu sa sobom poveli porodicu. Kada su oba roditelja bila u Njemačkoj, djeca su često ostajala kod kuće, kod baka i djedova u Jugoslaviji.

Za migrante iz Jugoslavije traženje posla je po pravilu bilo uspješno. Imali su uglavnom bolje kvalifikacije od drugih gastarbajtera – većinom su bili zanatlije. I njemački poslodavci bili su veoma zadovoljni njima, objašnjava sindikalac Leo Monz.

Još godinu dana, i onda još godinu

I Dragan Pribić ubrzo je našao posao kao električar, poslije kratkog vremena progovorio je njemački i upoznao svoju buduću suprugu. Sve je išlo dosta dobro, kupio je svoj prvi auto, ali rasle su i njegove želje. „Mislio sam, možda i jedan mali stan... A onda i veći stan, na kraju kuća. Da mi je tada neko rekao da ću u Njemačkoj ostati pedeset godina, rekao bih mu da je lud.“

U poređenju sa drugim radnicima iz inostranstva, „Jugosi“ su bili naročito dobro povezani sa svojom domovinom. To potvrđuju i mnogi jugoslovenski klubovi i udruženja u Njemačkoj, koje su djelom osnovale i podržavale jugoslovenske ambasade i konzulati, kaže Leo Monz. Njemačkim sindikatima to se ponekad nije dopadalo. „Za nas je tu bilo previše državnog miješanja, naročito kada se radilo o definisanju interesa radnika“ – objašnjava Leo Monz. „Na drugoj strani, sa jugoslovenskim režimom se uvijek moglo razgovarati i oni su se osjećali odgovornim za sudbinu svojih ljudi.“

Držati se odvojeno

„Privremeni radnici“, kako su se zvanično zvali, radili su cijeli dan, a uvečer išli u svoje klubove: to bi danas nazvali „životom u paralelnom društvu“. „Samo nekoliko gastarbajtera iz prve generacije su se stvarno integrisali. Govorili smo: mi smo ovdje privremeno, ne trebamo sklapati velika prijateljstva sa Nijemcima, ne trebamo se angažovati politički“ – sjeća se Pribić.

Rotacija radne snage – odnosno zamisao da nakon nekoliko godina radnici odu, a umjesto njih dođu novi – nikad nije zaživjela. Mnogi zaposleni nisu se željeli vratiti u svoje zemlje, gdje je još vladalo siromaštvo, niti su njihovi njemački poslodavci željeli odbaciti već uigrane radnike. Tako su privremeno unajmljeni radnici postali stalni stanovnici Njemačke i zatim doveli i svoje porodice. Pisac Max Frisch tada je rekao: „Tražimo radnu snagu, a dolaze nam ljudska bića.“

Rat mijenja sve

To je priča i porodice Pribić: uskoro je došlo prvo dijete, pa još jedno. “U početku smo željeli ovdje ostati dok djeca ne krenu u školu, a zatim sačekati dok školu ne završe. U međuvremenu smo ostarili i počeli ovdje primati penzije“ – objašnjava Pribić.

I nakon kraja sporazuma o razmjeni radne snage, broj Jugoslovena stalno je rastao, uglavnom putem spajanja porodica. Nagli skok je zabilježen početkom rata u Jugoslaviji 1991. – migranti su se obratili svojim rođacima, tražeći pomoć da što prije stignu u Njemačku. Među njima je bilo i mnogo izbjeglica.

Početkom rata, Jugosloveni su iznenada postali Hrvati, Srbi, Bosanci i Makedonci. I mnogi jugoslovenski restorani nestali su preko noći, isto kao i klubovi i udruženja, da bi se ponovo pojavili sljedećeg jutra pod zastavom novog naroda. “Ove nacionalne razlike iznenada su bile tako značajne, da su ljudi ratovali i ovdje. To nas je stvarno šokiralo” – sjeća se Leo Monz. Za njega – i većinu ljudi u Njemačkoj – ove razlike bile su potpuno beznačajne i rat teško razumljiv.

Koferi su raspakovani

U Njemačkoj sada već živi druga i treća generacija ljudi koji vode porijeklo iz bivše Jugoslavije. Ukupno ih, prema procjenama, ima oko milion i po. Mnogi od tih ljudi imaju njemačke pasoše.

Mladi su uglavnom dobro integrisani, a mnogi od starijih propustili su šansu za povratak. Ostat će u Njemačkoj, poput Dragana Pribića. On je i sa 62 godine veoma aktivan: od prije nekoliko godina radi u Odjelu za osiguranje starijih osoba, pri njemačkom Savezu za osiguranje. Besplatno savjetuje migrante iz bivših jugoslovenskih republika o sticanju penzije. Njegovi klijenti i zemljaci često su, poput njega, prije više decenija došli na privremeni rad, a sada u Njemačkoj žive i njihova djeca.

Autor: Zoran Arbutina

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić