Jugonostalgija usred Njemačke

Rijetki su oni koji su osamdesetih makar i malo okusili od glazbenog novog vala u bivšoj Jugoslaviji, a kojima srce brže ne zakuca na zvuke pjesme Svi marš na ples sarajevskog Bijelog dugmeta. Upravo tako se neku večer osjećala i publika u jednom kelnskom klubu kad je skupina mladića iz Düsseldorfa zasvirala upravo ovu stvar.

Bijeg od "folkoteka"

Grupu Trovači čine četvorica momaka u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim, koji potječu s područja bivše Jugoslavije. Točnije - iz miješanih su brakova, većinom odrasli u Srbiji. Već više od šest godina njeguju uspomene na zlatno doba jugo-popa, a njihovi su koncerti prava mala slavlja novog vala. Na bavljenje ovom galzbom ih je naganala potreba da u Njemačkoj malo durgačije prikažu glazbu iz bivše Jugoslavije no što se ona inače prikazuje, objašnjava bubnjar Aleksandar Glišić, inače jedini od Trovača koji je rođen u Njemačkoj.

"Ovdje se uglavnom znaju oni stereotipi: orkestri trubača, i što ja znam - Goran Bregović. A nisu ljudi čuli nigdje izvan bivše Jugoslavije tu stvarno bogatu pop i rock scenu". To je bio jedan razlog. Drugi leži u tome da su htjeli stvoriti neko mjesto za provod, za svoje prijatelje koji se ne vole provoditi po tzv. folkotekama, kakvih po Njemačkoj za stanovnike porijeklom iz zemalja bivše Jugoslavije ima mnogo. "Htjeli smo za njih napraviti žurke gdje će čuti stvari koje mi volimo: pop, rock i ska".

"Šteta što je oženjen"

Momci prosječno sviraju između 25 i 30 koncerata, po cijeloj Njemačkoj. Dolazi li na njihove koncerte publika s područja cijele bivše Jugoslavije? "Ja mislim da ih ima, pogotovo jer u glazbi koju smo mi obradili, taj novi val, novi talas, dosta su dominirali bandovi iz Hrvatske Tako da ja mislim da pogotovo Hrvatima godi taj naš ekskurs u te vode, kada ponudimo malo tog zvuka kojeg sigurno nisu čuli mnogo godina".

Na zadnjem koncertu doduše, u publici se nije baš čulo puno hrvatskog. Dominiraju ekavica i bosansko-hercegovački naglasci. Ali atmosfera posjetitelje sigurno u mislima vraća u doba novog vala, bez obzira bili oni tada u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu ili Ljubljani. Sve je slično, od poznatih taktova do rasprava koje su se tada među mladim djevojkama vodile: tko je zgodniji - Milče ili Bojan u Ekatarini Velikoj, odnosno - Johhny ili Boris u Azri.

"Mnogo je dobar"

Biljana je iz Srbije, u Njemačkoj sprema doktorat iz filozofije - i oduševljena je koncertom. Što joj se najviše svidjelo? "Pa pjevač naravno. Mnogo je dobar. Šteta sto je oženjen. To sam čula na koncertu. Šteta, za sve djevojke šteta".

Bubnjar Gliša objašnjava da im na koncerte dolazi oko 25 posto publike iz bivše Jugoslavije, a 75 posto su Nijemci. Navodno vole ska.

Petra je Njemica. Na koncert je došla jer je za njega čula od prijatelja. "Pogledala sam na internetu o čemu se radi i vidjela da je to ska, reggae, da je to punk... Morala sam jednostavno doći i ni najmanje nisam razočarana", objašnjava Petra.

Agdje je to - Balkan?

A bi li posjetila neku zemlju s tog područja? "Da rado. Reci jel` se i Letonija tu ubraja? Ne? Ma je - Letonija je Baltička zemlja.... A Balkan je na jugu? Aaaa, O.K., onda nisam još tamo bila", malo se posramila Petra.

Koje pjesme najviše razgale srca posjetitelja? Gliša objašanjava na koje karte mogu uvijek igrati na sigurno: "To su recimo "Crno bijeli svijet". To je "Niko kao ja" Šarla akrobate. To su "Maljčiki" od Idola. To je onda recimo "Fa, fa, fa" od Azre. Uopće, Azra pogađa ljude jako... Te stvari imaju jako puno energije. I jako su plesne".

Autorica: Snježana Kobešćak, Köln

Odg. ur.: Z. Arbutina