Jesu li ruski napadi na ukrajinske bolnice ratni zločini?

Od 27. veljače/februara ogromna je rupa u zidu na mjestu gdje je nekada bio odjel za uho, nos i grlo.

Te nedjelje, tri dana nakon početka ruskog agresorskog rata, prvi put je granatirana središnja okružna bolnica Volnovaha na istoku Ukrajine. Cijeli odjel je uništen silovitom eksplozijom na gornjem katu, kaže dr. Andrej Kađinov.

U trenutku napada, bolnica je bila prepuna „liječnika, pacijenata i mnogih civila koji su se tamo sklonili", izvještava Kađinov. U gradiću Volnovaha u Donjeckoj regiji živi nešto više od 20.000 ljudi. Klinika je jedina bolnica u radijusu od 50 kilometara, njoj gravitira oko 100.000 ljudi u tom kraju.

Liječnik smatra nemogućim da je klinika slučajno pogođena. „Bolnica je na brdu, lako se vidi sa svih strana." Osim toga, to je jedina trokatnica na tom području, fasada je moderna i renovirana. „Bila je uočljiva."

Nakon prvog napada uslijedili su drugi, od kojih se najgori dogodio u noći 1. ožujka/marta. Dok to priča Kađinov glas drhti.

- pročitajte još: Buča – mračna despotija ne smije pobijediti

Bio je jako prestrašen, jer kada se to dogodilo, u bolnici je bila i njegova obitelj. „Granatiranje je trajalo možda 25 minuta. Za čudo, nitko nije stradao."

Kršenje međunarodnog prava

Napadi na medicinske ustanove smatraju se ratnim zločinima i mogu se procesuirati na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. To predstavlja kršenje međunarodnog humanitarnog prava – bez obzira radi li se o ciljanim operacijama ili je bolnica neselektivno granatirana. Prema članku 18. Ženevske konvencije iz 1949., civilne klinike „ne smiju biti napadnute ni pod kojim okolnostima, i strane u sukobu ih moraju u svakom trenutku poštivati ​​i štititi".

Ali stvarnost u ratu je drugačija.

Od početka ruske invazije u Ukrajini su medicinske ustanove više puta napadane, a zdravstvena zaštita stanovništva ozbiljno je ugrožena. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izbrojala je ukupno 91 napad na bolnice, medicinske ordinacije, vozila hitne pomoći, hitne službe, banke krvi ili skladišta lijekova do večeri 6. travnja/aprila. U većini slučajeva korišteno je teško oružje kao što su rakete, bombe ili minobacačke granate.

Najmanje 73 osobe su poginule, a 77 klinika je pogođeno.

To su u prosjeku dva napada na bolnice dnevno. To su brojke koje govore da se tu ne radi o nekim slučajnim pogodcima ili previdima, već upućuju na to da su upravo takvi napadi po svoj prilici dio ruske strategije.

Deutsche Welle analizirao je 21 napad na bolnice u Ukrajini od 24. veljače/februara. Istraživački tim DW-a je dobio pristup još neobjavljenim podacima Ukrajinskog zdravstvenog centra (UHC), neprofitne organizacije sa sjedištem u Kijevu. UHC je podijelio fotografije, video zapise, iskaze očevidaca i koordinate pogođenih klinika.

- pročitajte još: Ukrajina: Razmjena zarobljenika i ratni zločini

„Mi dokumentiramo napade na medicinske ustanove prema standardima međunarodnih sudova", rekao je bivši zamjenik ukrajinskog ministra zdravstva Pavlo Kovtoniuk u intervjuu za DW. On je suosnivač UHC-a. Cilj je „da se ti napadi procesuiraju i da odgovorni budu izvedeni pred sud".

Zaštićeni status s važnim ograničenjem

Iako su napadi na civilne medicinske ustanove zabranjeni Ženevskom konvencijom, bolnice mogu izgubiti status posebno zaštićenog civilnog objekta pod određenim uvjetima. Recimo kada se koriste u vojne svrhe koje „nemaju nikakve veze s njihovom humanitarnom funkcijom i medicinskom skrbi", objasnio je za DW Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC).

Ali čak ni u tom slučaju neka medicinska ustanova ne može biti samo tako napadnuta. Uvjeti pod kojima se neka bolnica može vidjeti kao legitimna meta su vrlo složeni.

Prije bilo kakve vojne akcije, strana koja napada mora izdati upozorenje, a drugoj strani mora se dati dovoljno vremena da zaustavi moguće ratno djelovanje na taj objekt, navodi ICRC. A čak i ako se to ne dogodi, „da bi napad bio legitiman, napadač mora dokazati da je učinio sve kako bi spriječio štetu za pacijente i medicinsko osoblje, ili je barem sveo na minimum".

Napad na porodilište u Mariupolju

Prema dosad poznatom, upravo se to nije dogodilo u slučaju bombardiranja porodilišta u opkoljenom lučkom gradu Mariupolju 9. ožujka/marta.

Smrtonosni napad na bolnicu za žene i djecu Rusija je opravdala, između ostalog, tvrdnjom da su tamo navodno položaje zauzeli borci ukrajinskog bataljuna.

Rusko Ministarstvo obrane do danas za to nije dostavilo nikakve dokaze. Umjesto toga, drugi ruski izvori širili su tvrdnju da je Ukrajina sama lažirala napad s prerušenim pacijentima.

- pročitajte još: Bijeg iz pakla: priče izbjeglih iz Mariupolja

Ali analiza satelitskih slika, fotografija i video zapisa, kao i izvještaji očevidaca demantiraju ove ruske tvrdnje. Ima dokaza da su u bolnici boravila djeca, trudnice i mlade majke sa svojim bebama.

U 20 drugih napada koje je DW analizirao, također nije bilo dokaza da su borbene snage bile u nekoj od pogođenih bolnica ili da su vojni objekti bili u neposrednoj blizini.

Pokretanje sudskog procesa je vrlo teško

Nije ništa novo da se strane u sukobu često pozivaju upravo na taj uvjet pod kojim bolnica gubi status posebne zaštite. Razlog je jednostavan: to je sve „teško dokazati", kaže berlinski odvjetnik Wolfgang Schomburg za DW.

Schomburg se desetljećima bavi ratnim zločinima, genocidom i zločinima protiv čovječnosti. Između 2001. i 2008. bio je prvi njemački sudac na Međunarodnom sudu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju u Haagu. U Tribunalu UN-a za istragu genocida u Ruandi (1994.) paralelno je služio kao žalbeni sudac.

- pročitajte još: "Nitko nije nedodirljiv!"

- pročitajte još: Interview sa sudijom Haškog Tribunala Wolfgangom Schomburgom

U slučaju Mariupolja situacija se na prvi pogled čini jednostavnom. „Pokazujete video snimke i fotografije, slušate očevidce. Bila je prepuna ljudi. Pucali su na nju. Nigdje u blizini nema vojnog objekta. Time bi stvar za tužilaštvo trebala biti jasna".

Ali tako jednostavno tužiteljima neće biti, objašnjava Schomburg. Jer u okviru poštenog suđenja i druga strana mora moći iznijeti svoju verziju. „Na taj način optuženi može iznositi tvrdnje u svoju obranu i dokazivati ih. Primjerice da je bolnica već bila ispražnjena i da je ruska strana uspješno pokušala utvrditi da tamo nema nikoga."

U ovom još apstraktnom scenariju bili bi pozvani mnogi svjedoci. "Tek na kraju sud, uvjeren van razumne sumnje, mora utvrditi činjenice", rekao je Schomburg.

Dosadašnje iskustvo pokazuje da je kazneni progon takvih slučajeva sizifov zadatak.

Suđenja za zločine u bivšoj Jugoslaviji

UN je 1993. godine osnovao Tribunal za bivšu Jugoslaviju za procesuiranje ratnih zločina počinjenih tokom rata, ali ni u jednom slučaju napad na neku bolnicu nije procesuiran.

Kada je bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću suđeno u Haagu, jedna od točaka optužnice se ticala i masakra ranjenika u Vukovaru. Ali optužba je tada bila za uzimanje talaca, a nije se radilo o napadima na bolnicu koja je granatirana više od deset puta.

- pročitajte još: U BiH jedni slave pravdu, drugi ratnog zločinca

- pročitajte još: Ratko Mladić ostaje doživotno u zatvoru

Prema studiji ICRC-a, tisuće medicinskih ustanova napadnute su u ratovima i sukobima tokom proteklih 30 godina, ne samo u nekadašnjoj Jugoslaviji, već i u Afganistanu ili Jemenu i prije svega u Siriji.

Ali, prema istraživanju DW-a, do sada nije bilo niti jednog jedinog uspješnog međunarodnog procesuiranja napada na bolnice.

Teroristički akt umjesto ratnih zločina?

Ali međunarodno pravo se razvilo, smatra Mark Somos, profesor na Max Planck institutu za međunarodno pravo u Heidelbergu.

Moguće je da će se napadi na bolnice u budućnosti tretirati na drugačijoj pravnoj osnovi i klasificirati kao zločini protiv čovječnosti ili teroristički akti. „Onda se nedosljednost zakona koji se primjenjuju na borce i civile više ne može koristiti za argumentaciju da bi funkcionalna bolnica ikada mogla biti legitimna meta."

Wolfgang Schomburg također vjeruje u moguću pravnu istragu ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u Ukrajini, što bi moglo uključivati ​​napade na bolnice i civile, civilne stambene zgrade, crkve ili kulturna dobra.

U početku bi na optuženičkoj klupi mogli sjediti vojnici s nižim činovima. Počevši od „izravnih počinitelja" koji su pucali i koji bi dobili relativno blage kazne, recimo zato jer su slušali naredbu, moglo bi se probiti do vrha hijerarhije. Na kraju bi se moglo doći i do Putina. „Ni on nema imunitet od Međunarodnog krivičnog suda."

U slučaju bivše Jugoslavije ovaj pristup je bio uspješan. Tamo je bilo moguće - iako više od 20 godina nakon završetka rata u BiH - vodeće političke ličnosti izvesti pred sud. Slobodan Milošević je preminuo tokom suđenja. No, bivši čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić, te bivši general Ratko Mladić osuđeni su na doživotnu robiju, između ostalog i za genocid.

Prema riječima Wolfganga Schomburga, jedino je kroz izjave u prethodnim suđenjima bilo moguće prikupiti potrebne dokaze za predstavljanje „cijele piramide odgovornosti" koja je omogućila da se razradi „optužba i protiv bivšeg šefa države ili čelne političke ličnosti".

Nema odgovora iz Moskve

U međuvremenu Volnovaha je okupirana od strane ruskih vojnika i separatista. Traumatolog Kađinov pobjegao je sa suprugom i djecom.

Internetom kruži video s ruske državne televizije. Novinar sa zaštitnom kacigom i prslukom stoji ispred uništene bolnice u Volnovahi i govori o inscenaciji: ukrajinska nacionalna garda održavala je bazu u klinici, liječnici su bili taoci u podrumu, a „nezahvalni ukrajinski vojnici" su zapravo pucali na bolnicu.

Liječniku koji je pobjegao poznat je taj video i kratko komentira: „Sve su to gluposti. U krugu bolnice nije bilo naoružanih osoba. Od 1. ožujka/marta, klinika je čak odbijala primiti ranjene vojnike jer više nije imala kapaciteta."

Deutsche Welle je više puta tražio od ruskog ministarstva obrane izjavu o napadima na bolnicu u Volnovahi i u drugim gradovima. Do trenutka objave ovog teksta svi upiti su ostali bez odgovora.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu