Je li Hrvatska pomagala ili odmagala BiH tijekom rata?

Rat je trajao dovoljno dugo da prijatelji budu i neprijatelji, a Hrvatska i BiH su tijekom njega imale dovoljno prostora za komplicirane i promjenjive odnose, o kojima će progovoriti tek rijetki povjesničari. Jedan od njih je dr. Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu s kojim smo razgovarali nekoliko sati prije no što je Hrvatska televizija kao in memoriam nekadašnjem načelniku Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane Slobodanu Praljku prikazala film „Povratak Katarine Kožul".

Vodeći hrvatski mediji izbjegavaju Praljka nazvati osuđenim ratnim zločincem pa su usredotočeni na njegova dobra djela, karakter, akademska postignuća i poruku časti koju je, tvrde, odaslao samoubojstvom u haškoj sudnici. No Klasić kaže da ga izjave političara i povjesničara rastužuju, jer u njima vidi odraz potpuno nezrelog demokratskog društva: „Riječ je o egocentričnom, etnocentričnom i, ipak, nacionalističkom društvu koje nema empatije za tuđe žrtve, a svaku sudsku presudu koja nije 'nama' u korist se proglašava proizvodom svjetske zavjere. Svatko tko to dovede u pitanje, označava se provoditeljem hibridnog rata. Zar ovih dana nismo mogli gledati dokumentarac o tome što se događalo u Dretelju, Heliodromu, Bugojnu, Novom Vakufu? Izostala je ta informacija, a slušamo o privatnom životu Slobodana Praljka."

„Udruženi pothvat, svakako"

Zamoljen da komentira presudu šestorici Hrvata iz BiH, Klasić kaže da nije pravnik pa ne može reći je li se radilo o udruženom zločinačkom pothvatu. No siguran je da se radilo o udruženom pothvatu. „Nisam meritoran da utvrdim da je riječ o zločinu, ali u udruženom pothvatu je sudjelovao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman s hrvatskim državnim vrhom, a oni su vodili glavnu riječ u većini događaja koji su se događali na području koje se nazivalo Zajednicom Herceg-Bosnom, a potom i Republikom Herceg-Bosnom." Naš sugovornik tvrdi da je Tuđman javno govorio jedno, a da je iza zatvorenih vrata govorio drugo, što je i dokumentirano. „Vidite dokument iz 12. studenog 1991. godine. Predstavnici buduće Herceg-Bosne kažu da su održali sastanak s Tuđmanom i da je zaključak kako se kreće ka osnivanju Hrvatske Banovine što bi bio prvi čin ujedinjenja u zajedničku hrvatsku državu. Ne želim reći da je Tuđman znao za ili zapovjedio zločine, ali je ipak bio ključna osoba za razumijevanje političkih događaja među bosanskohercegovačkim Hrvatima.“

I ovaj povjesničar, poput hrvatskih političara, misli da Haški sud nije proglasio Hrvatsku agresorom, ali je ukazano na Tuđmanovu nedosljednu lošu politiku koja se vodili prema BiH. „To što netko kaže da smo primali izbjeglice, surađivali s Armijom BiH, to je istina. Ali situacija je bila toliko komplicirana da je u BiH svatko ratovao protiv drugih, ali i surađivao s drugima. Tuđman je pomogao Radovanu Karadžiću kada je Milošević uspostavio embargo Republici Srpskoj. Cisterne nafte su odlazile iz Hrvatske na Pale i u Banja Luku. Još je skandaloznije da su i Hrvati ratovali između sebe, o čemu govori odnos HVO-a i HOS-a te ubojstvo Blaža Kraljevića. Bilo je suradnje Hrvata i Bošnjaka, ali i teških zločina."

Za to vrijeme u Hrvatskoj…

Odraz tog ratnog ludila vidio se i u Hrvatskoj koja je tada bila preplavljena proganicima i izbjeglicama. Opisala nam ga je Jadranka, čiji je pravi identitet poznat redakciji. Ona je naime i sama devedesetih bila prognanica iz ratom zahvaćenog dijela Hrvatske. Paralelno s poslom volontirala je u jednom kampu u kojeg su smještane izbjeglice iz BiH.

Kaže, dok su hrvatski prognanici smještani u hotele, izbjeglice iz BiH su raspoređivane u barakaška naselja u kojima su prije rata bili radnici, muškarci iz BiH. „Tu su dolazili žene, djeca i starci, a muškarci su bili na ratištu. Zamijenili su se. Zapravo mi 'skoči tlak' kad čujem naše političare koji govore da je Hrvatska hranila 450.000 izbjeglica iz BiH i sad na hašku presudu šestorici Hrvata iz BiH kažu 'to nam je hvala'. Nismo mi nikog hranili“, govori razočarano Jadranka za DW.

Jer kamp u kojem je volontirala, prisjeća se, financirala je strana organizacija, najvjerojatnije arapskog porijekla. „Oni su u kampu imali i svoj ured. Organizirali su i vjersku školu u kampu. I to nije bio slučaj samo u tom kampu. Znam žene kojima su te humanitarne organizacije plaćale i podstanarstvo. Cijene stanova u Zagrebu su tada porasle."

Ženama je bilo dvostruko teško

Bez sumnje, kada se govori o pomoći izbjeglicama, Hrvatska je na besplatno raspolaganje stavila svoju infrastrukturu, od privremenih naselja, preko javnog prijevoza, zdravstva pa do školstva i visokog školstva, no u to je vrijeme primala i izdašnu međunarodnu pomoć za vlastite prognanike pa ni u najtežim ratnim trenucima nije zabilježena glad.  „Sjećam se da mi je plaća bila 100 maraka, a toliko sam plaćala podstanarsku sobu. Imala sam izbjeglički karton s kojim sam dizala pomoć u hrani i higijenskim potrepštinama koja je stizala izvana. Preživljavala sam."

Jadranka se prisjeća i kako je početak ratovanja između Hrvata i Bošnjaka u Hrvatskoj potaknuo animozitet prema izbjeglicama iz BiH. „Stvarno im nije bilo ugodno. Sjećam se nekih napada po gradu i žene se više nisu osjećale sigurno. Na neki način su ih ucjenjivali i arapski donatori o kojima su bile ovisne i koji su nad njima provodili religijski preodgoj. Kako izaći van iz kampa pokrivene glave dok se vode bitke između Bošnjaka i Hrvata? S druge strane, djeca izbjeglica su išla na katolički vjeronauk u školama. Bilo je to ludo vrijeme", prisjeća se ratnih godina i rada s izbjeglicama iz BiH Jadranka.

Tko je režirao kaos?

Za navode kako iza opisanog kaosa stoje Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, koji su 'tamo nešto beznačajno u sredini' odlučili ostaviti muslimanima, Klasić kaže da nema papirnatih dokaza i dodaje: „Ali previše je svjedoka, uključujući Stipu Mesića, Josipa Manolića, Antu Markovića, Stjepana Kljuića i Dušana Bilandžića koji navode da je Tuđman nakon sastanka s Miloševićem u Karađorđevu spominjao podjelu. Znajući za njegovu fiksaciju na granicu Banovine Hrvatske, mislim da je to bio jedan od mogućih predviđenih scenarija u slučaju sukoba u BiH. Iako nemamo to dokumentirano, previše ljudi, njegovih bliskih suradnika i onih s druge strane to svjedoče. Sjetite se samo predizbornog podsmjehivanja izgledu Hrvatske 'kojoj nešto fali'."

Uloga vojnika koji su iz Hrvatske dolazili u BiH povjesničari većinom nastoje prikazati kao pomoć Bošnjacima i često se kaže da su dolazili na poziv Alije Izetbegovića. „Da, ako govorimo o 1995. godini“, kaže Klasić i dodaje: „Problem je nedostatak pisanih dokaza. To je problem netransparentnosti hrvatske politike 1991. i 1992. godine. Prema Ustavu RH, da bi vojska prešla granicu, mora joj to odobriti većina u Saboru. Naravno da se o tome nije nikada glasalo, ali svima poručujem – neka mi pronađu u tadašnjim proračunima stavke financiranja Herceg-Bosne ili HVO-a. Nema ih, a ipak znamo da je toga bilo. Danas se mogu čuti razna opravdanja, ali činjenica je da su pripadnici Hrvatske vojske tamo bili bez odluke parlamenta."

Naš sugovornik tvrdi da nema spora da je Hrvatska i pomagala BiH kroz, primjerice (pre)često spominjano primanje izbjeglica, kao ni o tome da su mnogi Bošnjaci sudjelovali na strani Hrvatske u Domovinskom ratu uz deset tisuća Srba. „Ali to ne isključuje jedno drugo. Je li Hrvatska pružala pomoć Hrvatima u BiH? Dijelu Hrvata je. Ali dio Hrvata, članova HDZ-a, se odmah pobunio. Pa predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljuić je smijenjen jer se nije slagao s takvim odnosom Zagreba prema BiH. Je li Hrvatska slala vojnu pomoć? Je. Ali tako i Srbija može reći da je slala vojnu pomoć Srbima u Hrvatskoj. Naravno, nije to ista situacija. Ali idemo tako da jednima opravdavamo slanje vojske kao pomoć, a drugima to negiramo. Time samo pokazujemo da imamo različite standarde, da i dalje postoje 'naši' i 'vaši' zločinci i žrtve. Pri tome su 'naše' žrtve uvijek veće od 'vaših', a 'naši' zločinci su ipak nešto manji od 'vaših'“, zaključuje dr. Klasić.