Izraelsko-palestinsko rješenje puno praznih fraza

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je od 1948. godine usvojilo više od 200 rezolucija o Izraelu. Među njima je veliki broj onih u kojima se osuđuje izraelski odnos prema Palestincima. Danas je gotovo zaboravljeno da se nakon rata od 1948 i još do 1966. godine više od stotinu hiljada Palestinaca nalazilo na izraelskoj teritoriji pod vojnom upravom. Izraelov cilj je od početka bio da ograniči prostor na kojem se nalaze Palestinci i po mogućnosti da ih međusobno izolira. Takvu strategiju je pratilo naseljavanje Izraelaca na okupiranim teritorijama na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze koje je protivno međunarodnom pravu. To naseljavanje je počelo odmah nakon rata koji je trajao samo šest dana. Tada je izgrađeno više naselja na relativno gusto naseljenom palestinskom području.

U dolini rijeke Jordan je također podignuto nekoliko izraelskih naselja kao jedna vrste tampon zone koja bi Palestincima trebala otežati pristup Jordanu. Sličnoj svrsi je služila i prva jevrejska četvrt u istočnom Jeruzalemu podignuta 1970. godine, koja je trebala spriječiti rast i međusobnu povezanost tamošnjih palestinskih naselja.

Aktivnosti oko izgradnje naselja su bile izraz ekspanzicionističkih nastojanja sa ciljem stvaranja „Velikog Izraela". To što se 1979. godine u okviru izraelsko-egipatskog mirovnog sporazuma došlo na ideju stvaranja palestinske autonomije, kakva god ona bila, i koja je trebala nastati u narednih pet godina, treba zahvaliti isključivo međunarodnom pritisku na izraelsku vladu koja je pod vodstvom Likudovog političara, Menachema Begina, konačno torpedirala taj plan.

Osuda politike naseljavanja

Do uspostavljanja palestinske autonomije je zaista došlo nakon nacionalnog ustanka Palestinaca i 1993. godine nastalog sporazuma iz Osla. Kod autonomije se ostalo do dan danas. Izraelska vlada svoje protivljenje protiv formiranja nezavisne palestinske države opravdava periodičnim izbijanjem palestinskog terorizma. Ali, ona izgradnju novih naselja rado koristi kao izgovor i odmazdu za teror.

Međunarodna zajednica redovno osuđuje izraelsku politiku naseljavanja. Međutim, riječi ostavljaju malo traga i njih skoro nikako ne prate bolne sankcije. U Jeruzalemu iz toga ne izvlače samo zaključak da se prihvata izgradnja naselja, nego se protiv UN-a, vremenom retorički, sve više ide u ofanzivu vrijeđanjem i optužbama za antisemitizam. Čak se to primjenjuje i protiv važnog saveznika, Amerike, koja ipak nastavlja veliku vojnu podršku Izraelu. Otkako je Barack Obama predsjednik SAD-a, ta pomoć je povećana isto kao i od strane Njemačke u kojoj vlada Angele Merkel, bez obzira na sve kritike na račun politike naseljavnja, Izraelu dostavlja podmornice i ratne brodove i masovno ga subvencionira.

Na zapadu, gdje elite u tim zemljama još uvijek tijesno sarađuju sa Izraelom, kada je riječ o naoružanju i sigurnosti, ozbiljno se trebaju zapitati zašto od Jeruzalema traže realizaciju rješenja o formiranju dvije države, a da pri tome ništa ne rade, nego u protivnom vojnu silu Izrael, direktno ili indirektno, i dalje podržavaju. Takvim odnosom kao i odricanjem djelotvornih sankcija još više doprinose jačanju ultradesnice u zemlji i palestinskih ekstremista i slabe mirovnjake na obje strane.

Činjenica da inostranstvo čvrsto stoji kod rješenja o formiranju dvije države je odavno prazna fraza koja u Izraelu nikome nije promakla. Na osnovu toga trijumfuju izraelski desničari, dok su lijevi i dalje očajni, kao i umjereni Palestinci, koji, kako izgleda, od Vašingtona i nove vlade na čelu sa Donaldom Trampom, ne očekuju ništa dobro. Evropska pomoć je ovdje potrebnija više nego ikad, prije svega u jasnom oštrom ophođenju prema Jeruzalemu.