Izrael nakon 7. oktobra: od solidarnosti do dubokih podjela

U finansijskom i kulturnom centru Izraela Tel Avivu brojni su neboderi prekriveni izraelskim zastavama, a pored njih dvije hebrejske riječi: Beyachad Nenatze'ach — Zajedno pobjeđujemo.

Ako se malo bolje osmotre ulice, slika je drugačija. Na jednoj strani su plakati na kojima porodice izraelskih talaca u Gazitraže dogovor kako bi se zatočeni oslobodili. Na drugoj strani su plakati sa vojnicima palim u ratu i sa zahtjevom da se u ime palih vojnika rat nastavi do „apsolutne pobjede“.

To pokazuje duboku podjelu u izraelskom društvu. Da li se isplati da se rat zaustavi i da se taoci dovedu kući?

Društvo u šoku

Ni u vremenu prije 7. oktobra izraelsko društvo nije bilo jedinstveno. Mjesecima su na ulicama trajali protesti protiv reforme pravosuđa koju je predložila desničarska vlada. Onda je došao napad Hamasa 7. oktobra, u kojem je ubijeno 1.200 ljudi, a najveći broj njih su bili civili. 250 ljudi je oteto, Hamas ih je odveo u Gazu kao taoce. Ta islamistička organizacija je u Njemačkoj, Sjedinjenim Državama i Evropskoj uniji procijenjena kao teroristička organizacija.

Izraelsko društvo se nalazilo u stanju potpunog šoka. Mnogima je izgledalo kao da Vlada ne može da stavi situaciju pod kontrolu. Mnogi civili su preuzeli funkcije vlasti.

Nastali su centri za hitne slučajeve u kojima se pomagalo na razne načine – skupljao se novac za vojnu opremu, organizirao se hotelski smještaj za izbjeglice, posredovalo se u pronalaženju radnika na poljoprivrednim imanjima, kako bi se nadoknadili strani radnici koji su otišli zbog rata.

U izvjesnom smislu, civilno društvo i privatne inicijative su preuzeli ulogu Vlade, s osjećanjem da su oni jedini koji osiguravaju funkcioniranje zemlje.

Gorke podjele u Izraelu

Godinu dana kasnije nije puno ostalo od tog zajedništva. Stare podjele su se obnovile, ovaj put se rasplamsavaju oko rata i talaca u Gazi. Naposljetku, zahtjev da se postigne sporazum o puštanju talaca znači i odbijanje ratne politike Vlade i premijera Benjamina Netanjahua.

Na društvenim mrežama, pa čak i na ulicama uvrede upućene članovima porodica otetih ljudi spadaju u svakodnevicu. Čak ima i fizičkih napada. Često se čuje riječ „smolanim“, što znači ljevičar, a to je u dobrom dijelu izraelskog društva odavno postala uvreda. Sljedbenici Vlade u kojoj su i desni ekstremisti smatraju da su zahtjeve za puštanjem talaca na slobodu preuzeli oni dijelovi društva koji žele rušenje Vlade. Gil Dikman, rođak otetog i ubijenog Karmela Gata je poznata figura u kampanji porodica talaca. On je ispod neprijatnih komentara koje poslije smrti rođaka dobiva na društvenim mrežama napisao: „Kažu da sam kriv za Karmelovu smrt… Njegova smrt je za njih zabavna i dovodi do sve više napada“.

Mnogi koji se izjašnjavaju protiv zahtjeva porodica talaca kažu da oni Hamasu daju osjećaj da u pregovorima s Izraelom može da postavi veće zahtjeve. Dikman smatra da takvi stavovi koriste jedino premijeru Netanjahuu. „To je nasilje koje se oružjem Vlade čini porodicama talaca“, kaže on.

O čemu još može da se dogovori?

Šmuel Rosner je istraživač javnog mnijenja i novinar u izraelskom javnom servisu. U svom podkastu on govori o „području slaganja“ građana Izraela različitih političkih uvjerenja. Rosner kaže da su se pitanja koja definiraju takvo područje od 7. oktobra promijenila. „S jedne strane, postoje teme koje su nestale iz ove jednačine, kao što je prisustvo izraelske vojske u Zapadnom Jordanu i Pojasu Gaze“.

On smatra da su napadi Hamasa pokazali mnogim Izraelcima da je vojno prisustvo u tim područjima neophodno, čak i ako je protiv međunarodnog prava. S druge strane, rat je radikalnim grupama u izraelskom društvu dao mogućnost da legitimišu ideje koje su ranije bile tabu. Jedna od njih je takozvani transfer – prisilna migracija Palestinaca u cjelokupnom području od Zapadnog Jordana do Sredozemlja. „Takve ideje su ranije bile na margini društva, a sada je legitimno da se o tome govori“, kaže Rosner. Prema njemu, rezultat je povratak sukoba za koje su mnogi Izraelci smatrali da su stvar prošlosti. „To otežava stvaranje sfere suglasnosti“.

Izraelci se ne osjećaju bezbjedno

Godinu dana poslije najtežeg terorističkog napada u istoriji zemlje, rata protiv Hamasa u Gazi, produženog zatočeništva za brojne taoce, dok hiljade Izraelaca ne mogu da se vrate kući na sjever Izraela, dok se rasplamsava sukob s Hezbolahom na jugu Libana, postavlja se ključno pitanje: Da li se Izraelci osjećaju bezbjednim na osnovu načina na koji se njihova Vlada odnosi prema situaciji?

Anketa izraelskog Instituta za nacionalne bezbjednosne studije (INSS) iz septembra ove godine pokazuje da 31 posto ispitanika ima „nizak“ ili „veoma nizak“ osjećaj bezbjednosti, a samo 21 posto je svoj osjećaj bezbjednosti procijenio kao „visok“ i „veoma visok“. Broj Izraelaca koji napuštaju zemlju raste. Centralni zavod za statistiku (ICBS) navodi podatke da je 2023. zemlju napustilo više ljudi nego u prethodnoj godini. Dosadašnji podaci za ovu godinu pokazuju da će broj onih koji napuštaju Izrael i dalje biti u porastu.

Usred žustrih debata u izraelskom društvu, na ulicama Tel Aviva jedva da su primjetne male naljepnice. Na njima su lica, imena i priče ljudi koji su ubijeni 7. oktobra prošle godine ili za vrijeme rata u Gazi.

Njihove priče bi mogle ostati posljednje oko čega bi se moglo okupiti izraelsko društvo.

*ovaj članak je najprije objavljen naengleskomjeziku