Iznuđena kapitulacija Grčke

Digitalno izdanje nedjeljnika Špigel donosi tekst u kojem Volfgang Minhau analizira situaciju nakon dogovora Atine i Brisela: „Grčka je kapitulirala, Njemačka je pobijedila, to je tužan bilans proteklog vikenda. Naime, diplomatija Volfganga Šojblea značila je povratak Evrope na ranije odnose moći u kojima jači nameće svoju volju. Njemačka diplomatija je za samo jedan vikend poništila sedamdeset godina poslijeratne diplomatije. Prijedlog da Grčka privremeno istupi iz evrozone naposlijetku je bio poluga kojom je Grčka pomjerena prema kapitulaciji. Taktika Volfganga Šojblea je urodila velikom pobjedom, i to pobjedom po definiciji Mišela Fukoa, koji je obrnuo misao Klauzevica, rekavši da je politika produžetak rata drugim sredstvima.

To što se prethodnog vikenda desilo u Briselu značilo je povratak odnosu snaga u Evropi u devetnaestom i ranom dvadesetom vijeku, kada su jači slabijima nametali svoju volju. Usput rečeno, to je označilo i kraj monetarne unije, jer je ona redukovana na sistem zajedničkog platežnog sredstva – bez zajedničke politike.“

Autor Volfgang Minhau smatra da je izlazak Grčke iz evrozone samo odgođen, uz povećanje cijene projekta: „Sa ovakvom diplomatijom Njemačka garantuje da paket pomoći neće funkcionisati. Kompromis koji su sa Grcima prošle nedjelje isposlovali Francuzi imao bi odlučujuću prednost da bi ga grčka vlada prihvatila kao svoj. Naposlijetku, to su bili njeni prijedlozi. Sadašnji dogovor u Grčkoj niko ne vidi kao nešto svoje. To je program neprijateljske strane sile. Njime je izlazak Grčke iz evrozone u najboljem slučaju odgođen. Uz postojeći njemački rizik od 80 do 90 milijardi evra, doći će dodatnih 20 milijardi.“ Na kraju kolumne internet izdanja Špigela zaključuje se: „Ovo je bio tužan vikend za demokratiju u Evropi i Njemačkoj.“

U uvodniku za Berliner cajtung Holgar Šmale u tekstu pod nazivom „Cipras, Evropljanin“, kaže: „Od perspektive iz koje se cijela stvar posmatra zavisi i to da li se djelovanje Nijemaca u ovoj krizi posmatra kao blagorodno ili kao razorno.“ Uvodničar postavlja pitanje: „Zašto vodeći američki ekonomisti, koji sigurno nisu pristalice Sirize, smatraju da je politika štednje koju određuje Njemačka principijelno pogrešna? Ili, zašto lijevo liberalni list kao što je britanski Gardijan donosi naslov Evropa se sveti Ciprasu? Nije daleko od pameti pretpostavka da su pored glavnog cilja – stabilizacije evra – ostale vlade imale još jedan cilj – neuspjeh Ciprasove vlade. Odlučnost sa kojom je ta vlada dovela u pitanje dosadašnju monetarnu politiku u evrozoni nije smjela da dovede do uspjeha. Inače, i u drugim zemljama građani bi mogli doći na ideju da slijede grčki primjer. Da biraju radikalnu ali proevropsku ljevicu.“

Zidojče cajtung donosi tekst Kristijane Šlecer „Riskantni spas“: „Volfgang Šojble je sam sebe učinio neomiljenim, preuzimajući na sebe gnjev i nerazumijevanje. Ali je omogućio takav pogled u ponor, koji je bio potreban da bi se Evropa zadržala na okupu. Naime, Šojble je hladno pokazao šta bi bila konsekvenca ako se šefovi država i vlada ne dogovore. A to bi u svakom slučaju bilo gore. Grčka bez evra, to bi najprije značilo da bi se firme našle u slobodnom padu, banke bez tla pod nogama, uslijedila bi evropska humanitarna pomoć u slučaju katastrofe, koja bi imala karakter milostinje za grčke osiromašene porodice. Taj način da se riješi grčki problem doveo bi do još većeg razdora u Evropi. A ne znamo ni koliko bi evro vrijedio nakon takve drame“, piše autorka i zaključuje: „Grcima će sada biti veoma teško. Ali bilo bi im mnogo teže da moraju da istupe iz evrozone.“

Frankfurter algemajne cajtung donosi komentar u kojem se primjećuje: „Dugo Cipras nije pravio razliku između sudbine svoje stranke Sirize i sudbine Grčke. U noći poslije referenduma to se promijenilo, kada mu je tadašnji ministar finansija Varufakis podnio plan o uvođenju paralelne valute, što bi značilo neorganizovano istupanje iz evrozoine, a to većina Grka ne želi. Cipras je povukao kočnicu, otpustio svog ministra finansija i požurio da se približi povjeriocima. Ubjeđeni komunisti u Sirizi su sve usamljeniji.

Tri scenarija su moguća. Najbolje rješenje bi bilo da Ciprasu pođe za rukom da veliku koaliciju, koja faktički postoji već nekoliko dana, pretvori u Vladu nacionalnog spasa, koja bi vladala do kraja mandata, dakle do početka 2019. I koja bi sprovela obećane reforme. Manje povoljno rješenje je ako se na jesen raspišu prijevremeni izbori. Njihov ishod bi bio neizvjestan, a zemlja blokirana. Najlošiji scenario bi bio da Cipras ima manjinsku vladu u kojoj ne bi odbacio balast komunističkog krila svoje partije, koje bi podrivalo reforme. Cipras mora da bude zainteresovan za prvo rješenje. Samo tako bi stekao vjerodostojnost.“

Mitelbajriše cajtung konstatuje: „Sporazum se čita kao razvlašćivanje demokratskih struktura u Grčkoj. To pokazuje da u svijetu Međunarodnog monetarnog fonda i Evropske unije ne smije da postoji alternativa za postojeći ekonomski model. Katalog mjera izgleda kao program MMF-a iz šezdesetih godina: privatizacija, smanjenje državnih troškova – dakle socijalnih izdataka i rigorozno preispitivanje kolektivnih ugovora, odnosno, Zakona o radu u dijelu zaštite radnika od otpuštanja. Nije isključeno da će Grčka odrađivati stavku po stavku iz kataloga, koje služe kao indikatori funkcionalne ekonomije. Ali u tom modelu je od drugorazrednog značaja da li će Grcima za nekoliko godina zaista biti bolje.“